Pred gradom su kosci | Goran Čolakhodžić

EMLEY MOOR

„Tko stoji na strmini lijevo od prevodnice, na mokroj cesti,
u izgaženoj travi, pod sobom vidi
ispiraonice puste, odsječke tračnica zarivenih u šumu
industriju već u komi“

Englesko bacila si mrežu preko mora
i zasjela u oko na samome rubu odakle
potezala si konce slabašnim
trzajima pauka

Krvava tišina sutona pod tornjem
lišenim carstva

„Snopovi svjetla tvojega auta možda će presjeći
zidove spavaće sobe nikoga
neće probuditi“

Izlazi mjesec. Iz kuće pod tornjem
odavno razbivši zrcala
izlaze čovjek i jež

„možda čut ćeš vjetar što stiže gonjen
s mora koje ništa ne zna
da se rani o okno, o koru brijesta
kojom, nezačuđen, diže se sok, budući proljeće“

Poslije njih, ulazim –
u Vrtu svijeta, iza grada od ugljena
izvezeni zastori s dezenom plavih paunova:
pipam željno
kao da ću naći majku

„Trećega dana mimoiđe nas ratni brod
ploveći na sjever, na palubama hrpe leševa“

Slušaj, večer poezije gore na vrhu
vječnoga mlaza betona, ustalog u znak

nečega jednako teško razumljivog
jednako nemoćnog skrenuti mrak

„Onda ništa. Radio nijem“

Do jutra. Tada
meka himna prošlosti i moru
nejasna, najdraža onima
koji još imaju nade u san

„Forties; Viking; North Utsire: northeasterly gale force 10 expected later.
Slight or moderate, becoming rough.
Fair.
Good.“