Pred gradom su kosci | Goran Čolakhodžić

Usred svega ovog ili na rubu, drvena topla kocka praznine. Prostor oslobođen imena. Predvorje nepregledno dugog popodneva. Plišem presvučeno predsoblje, tiha čekaonica iza koje mogu biti: zoološki vrt u predvečerje najdužeg dana u godini, merkati na suncu; povratak na staro; treći razred škole; duge i bijele stepenice izlivene glazbom, uz koje se penje do stratosfere i onda se prvom klasom nastavlja dalje, po želji. Samo kocka prostora, izvučenog prije promjena. Ipak, ime mu nije uljuljkanost. Spavanje nije. On nema imena. Tek je jezgra tišine koju preziru, ili za njom tragaju. Odande se ne vidi površina svijeta, nijedna gora, nijedan toranj nisu dovoljno visoki da svojom sjenom razbiju prozor. Visoko gore, tik uza svod, široki blagi prozori opasuju ovu dvoranu od hrasta. Pratiti promjene svjetla i to je sve. Sve što bježi, pronaći. Sada je tu. Samo trak svjetla sa zapada prosijeca prašinu. Sporo kao topljenje dalekih kapa, mijenja se lice vedroga neba. Umiru diljem. Zvukova nema. Nesagledivo dugo popodne. Samo nebo: ova kocka, anti-Aleph. Nebo, koje može biti: izmišljena brda renesansnih slika čija je svrha da streme u točku; polje mira u koje se gleda dok boli, dok brine sitna briga djetinjstva; odredište nade. Možda se primiče večer. Smrzavaju se slojevi neudahnutog zraka. Hladne leće te visine prikazuju prve planete. Njihova pojava u praznini sobe generira, ni iz čeg, radost. Netko da uđe našao bi zasad besmislen zagrljaj u zraku. Polovicu geste. No gola zemlja nije tako tužna. U lagano tekućem vremenu pluta, kao u jeziku, druga ruka, dovršetak kretnje.