Pred gradom su kosci | Goran Čolakhodžić

Otvaranje kompasa,
kutijice s prstenom za zaručnika svijeta. Igla
sretno levitira. Smjerovi imaju boje odiskona
pušu, još danas, nezasluženim značajem.

Ponesi me na prsima popodne,
kiša toči jamstvo sreće,
izlet je pod munjom i gromom sasvim mek.

Rekli su,
U kojem god smjeru otišli,
dok smo svjesni nebeskog
raskrižja na zemlji, ići ćemo dobro.

Livadom. Bilo je vode pored plavog nasipa
plitke i tople, rađala je žabe
na uske grliće kadulje.

Zamahom pogleda, pružanjem
ruke koja me usmjerava s nasipa
ravnicom, nicale su šume,
opet ili prvi put.

S brda se borbeno spuštalo šiblje
svuda sve više se grlilo drvlje i
Brezje Bukovje Drenje Bestovje
Cerje Orešje Javorje
Hrastina
Vrbovec Višnjevec Lipovec
Grabarak
Dubrava