Pred gradom su kosci | Goran Čolakhodžić

Vinkovićeva odozdo gore

Ovaj i takav dio grada jedini
na potreban način filtrira prostor
i na svoj cjelosvodni dušnik
izdiše natrag taj
višak neba, manjak zagušenja,
bijele crte lampi strogih lica kao
nožice koje pridržavaju zrak, uvijek
sjevernjački iskošen suncem.

To što je meni
ovaj prostrti brijeg danas, ljetos, pred
sedam godina Zapadna Njemačka,
dokaz je univerzalnosti prostora, njegove
plastičnosti, nekog dubljeg prelijevanja iskustva,
opcije da ovo bude i Dojčland i Zagreb
i da ne bude ništa.

Ovaj poligon, iskockan odmjerenim kućama
kao zidovi holodeka sklopkama, postaje
lakom maketom nekog bijelog
predgrađa Bonna šezdeset i pete.
I mada ondje nema ničeg sličnog
i nitko mi ne bi shvatio pamet,
ovo je Bonn i gotova priča,
u uredu bujaju prvi kompjutori,
na cesti bijele kacige, ne sluteći
Baader-Meinhof, misle na maslac i Marlboro.

Odlazim dalje niz Ribnjak, obogaćen nečim
što zovem iskustvo. I makar i bilo
slobodna dramska seansa,
izlazim iz nje spreman za drugo,
spreman da isto, za sve.