Pred gradom su kosci | Goran Čolakhodžić

Veliko stoljeće administracije
primaklo se kraju. U zraku
bilo je nešto svečano. Izvučeni su
skupi restorani; još skuplji avioni
povlačili su nebom crte u tri boje.
A dan je bio prelijep. Na livadama
iza državne televizije kao u Cambridgeu
The Backs: flora, nošnja, opuštena vesla,
udaljena pjesma i košnja. Krošnja
tužne vrbe, odavde gdje jesmo, koči se
ko gljiva nad gradom. Hladom
prolaze konvoji na putu za lubenice:
praznik. I od raznih borbi
koje smo mogli dobiti i ruku
koje smo mogli nemati mi zdravi
nemamo nijednu: iz trave motrimo
oblake u predugom premještanju
i nemamo čime činiti. Na sjeveru
nebo se topi i sante bijele pare
napreduju danima velebno u muk.
Ledohod nebeskih rijeka
između zima zvanih država. Duboka
grmljavina dolje, preko ljetnih polja,
idila već znana iz djetinjstva. Vlaga
jutra u parku; pusto sunce kolovoza;
svjetlo, kako pada kroz rešetku
mosta na Savi. Konvoji su prošli.
Košenice uz rijeku, bubnjevi sijena,
sjene kotača. Tri crte ne blijede,
mada avion neprekidno pada: parada
promiče i zavoj bude razrovan
kako ništa ne bi moglo natrag.
Onda je tišina. Onda ljeto dalje.
Država je nakratko otišla na jug.