Pred gradom su kosci | Goran Čolakhodžić

Preko slike rijeke na vratima Balkana vrijeme je položilo unedogled cijevi sve do na sjever, do korijena novoga tjesnaca, prepuklog duž kontinenta. Pokret, na zapad. Začudo, nitko ne osniva mostobrane, otvoren je prijelaz i skeleti suhih stabljika divlje mrkve naviještaju vodu, kao i uvijek. Čudimo se zašto most nije srušen, ali nije, s onu stranu nitko ne zaustavlja, niti zove; samo iz odvoda nad rijekom visoko pljušte golemi slapovi prljave vode. I tako bez kraja, u dan, u noć. Rijetke kolone – danju šuljanje miševa, noću svi u nijemom nizu – prelaze most. Uveli vrbici; pod svjetlom mjeseca, čak je i magla od zagađene vode srebrna. Buka je zaglušna i oni koji vode drže za ruke svoje najbliže, koje ne čuju i jedva vide. Svake noći, odjednom, neko dijete pokazuje na odvratne slapove, na onaj jedan: pod svjetlom mjeseca, vidi, iz jedne se cijevi izlijevaju ribe, iz čiste vode čiste i glatke, žive i mlade i padaju, sjajne kao svježe iskovane britve, tiho na prljavu vodu i istog trenutka su mrtve. Načas svi zastanu. Neke se propinju u skoku, osmice beskonačnog umiranja u dan, u noć. Propinju se kao lososi na povratku u izvore gdje su stvoreni, gdje će roditi pa umrijeti. Prvo plaču djeca, onda i starci. Šmrcanje, ako se javi, utapa zaglušni šum. I tako bez kraja, preko kontinenta, iz noći u noć: nijemo prinošenje žrtve, na pozdrav, stalno kao napuštene papirnate molitve koje na Tibetu okreće vjetar.