Pred gradom su kosci | Goran Čolakhodžić

O DUHU VREMENA

Ići ću u proljeće jednako ovako (polažem u to)
cestama kroz polja površinski nešto
okaljana starošću. Malo manje sveta i daleka
ali, kao proljeće, ravnodušno nova
povratna bez obzira.
Jednom cestom – polja, hrbat od zelenog travnja,
nasip do mladosti, drugom – sela
svjetleća i mračna. Plest će se brzo kao dvije kičme
travnatih zmija: uličice, radnje,
gola koža i vrućina, ruke i papci životinja i ljudi; dugi
pogledi niz nasip, zenitna zelen, sve
čeg sam svijest. Birat ću po sebi.

Zađem li u šume, potoci kroče
kroz tamne kuloare i kratere bombi
pod lišćem. Zvončići uz nasip toliko davni
da puštaju korijenje: naviru natrag i oni,
žuđeni rano. Na koncu se šume

izlijevaju u ceste i nastavljaju dalje
bez šava. Tu je neka mlaka gdje tražim
zametke žaba (garancije tijeka, rijeka), osunčana
koso. Obalom stolci malog restorana i riba na stolu
Sebastiana Bacha
i jedne od njegovih nezapisanih kćeri. Svađa. Ne znam
je li nju, Bacha – u njegovom licu moja majka – i trpjela više,
no ja sam mu svrnuo pogled. I kaže,
Ta tvoja polja dobra, moj dom još od onda
kada sam prestao svirati Staljinove orgulje, došao
u šume. Šutnja. I mislim, šansa je, moram mu reći:

Vrijeme je glazba, no toliko gusta
da se ne čuje ko glazba, da je zbroj tišina.

– Točno. I k tome
polifona,
migne, shvatim, sinemo od strasti.