Pred gradom su kosci | Goran Čolakhodžić

Šume su izgarale, mehanizmi pohlepe sadili su nove
tvornice papira, napretka i nacije

Bljuvali smo plastiku, svima je bilo lakše
sve po starom: velike su rijeke
lizale beton i uzalud prale

naše crne štale

Savjest negdje noću laje
usred tišine jednoličnih plantaža
i u tome sva izgara –

jutro više ni na što ne zove
osim na sljedeće (milošću asfalta)

Kasno se u crijevima nadula misao:
svaki je proces nezaustavljiv
razum nema pojavu u tvari
ne ostavlja traga ni u kakvom vosku
još manje papiru –

samo sile stavljene u pogon:
ponuda potražnja kaosi svih vrsta