Pred gradom su kosci | Goran Čolakhodžić

Mene jednog Odbor za buđenje
poslao je natrag da istražim prve
navade i običaje:
na jednom od četrnaest prilaza Zagrebu
bilježim povijest prvih smaknuća
ugodno razapet između teorija.

U svijetu koji više nema jedno ime ni okrugle obrise
osim oblih trbuha kvašiorkor djece,
povijest prava od primarne je važnosti.

Bilo je dosta da pognuta baba
otme nekom izbojak korova više
pa da taj isti kaže A što bi bilo ako.

Oni visoki i jaki, složeni u gumenu
francusku maskotu, umrli bi u milosti
kiselog gušenja; niskima je gorjelo
od peta pa gore, teško ćemo saznati kako se
okolna gomila tješila od krikova

(osim ako prelistamo program
svih sedamnaest balkanskih ratova).

Bilo je nešto tako lako i logično
u aditivnom stilu te brzinske lomače.
Grublja su braća odrastanje nježnije
paprila šalom o visini u mišlenima.

Tako je nastala kultura polja s gumama,
čije crne tragove iskopavam uz rijeku.

Je li nestala
kad je ponestalo guma, koje nitko više ne zna stvoriti
ili su ih šume, svegutajuće, drugačijim datostima
potakle da razviju nove finese
grupnih patologija?