Pred gradom su kosci | Goran Čolakhodžić

Jutra su još ličila na suživot
čovjeka i ovog planeta: svitala rano
probrani usjevi odmjereno cvali i hranili
nepodivljale pčele

Popodne se prostrla velika ravnica
nad njom su bez obzira rasli stupovi oblaka

otoci potpuno proizvoljnih poremećaja
obećanih za sumrak, taj
povratak straha

Tišina duboka do zujanja

Osjećali smo kako ravnici ne dolaze u obzir
gradovi ni sela

Navečer su goleme oluje obilazile predjele
iza ruba očiju, nogu i dana

Mi smo se rano zatvarali
i spavali na smjene, svjesni
da metalni šumovi kiše po raslinju
lako prikrivaju korake kroz noć