Pred gradom su kosci | Goran Čolakhodžić

Hodat ćeš rezom tenkova kroz šumu
po zbijenom snijegu čije će se lice
mrviti u prvotno jezero topline
Hodam po snijegu, hodam pod šumom
ljuske prošlih pupova posute po onom
što je krivnja čovjeka, što je njegov san
Čekat ćeš listanje prekasnih bukava
njušiti topljenje zemlje i oblaka, ti
koji si ovuda puzao za mnom, tkao se tu
Vodi me nasip, majka svih brda
močvara, livada, svih soba podneblja
svaki je korak sretan kao smrt
To ti je najava tolikih godina, malo ih
puno ih, koliko god. Samo je jedan
prvi dan buđenja, došao onda, ostao sve

Puckanje posljednjim pokrovom zime, moj korak
otapa tlo. Dok hodom oslobađam poznate šume
samo tražim dom. I lom
leda s tamnog granja, udari sunca, to
slijedi iz sna. Kiša od špranja, klikeri vode i
logikom koraka
logikom dva lišće se izvija
k ljetu u kojem zauvijek je moje