Pred gradom su kosci | Goran Čolakhodžić

Još jednom,
odavde gdje nasip nastavlja, krtica pod ulicom,
k umrlim kućama u sjenama smreka. Leđa hladna od njih,
prsa dotle jug, otvoren
u blagim zavojima, kao
krajolik meandriran morenama koje nikad nisu stigle. Grije.

Da je ovdje stajati nekratko,
do zamjene polova, nestanka bolova (nečeg
što daje barem pola vječnosti), gledati bez-
značajni puls: zeleno žuto zeleno
smeđe lišće javora što putnika odvlače u polja,
indigo svibanjskih kadulja, pamtim, poimence istih
kao i onoga dana u početku.