Pred gradom su kosci | Goran Čolakhodžić

Hrđava kugla i dalje se vrti

Ribe su nijeme
i kušaju uhom kako zrnca soli
ispunjaju ušća: svoju ikru u boli
sade u vrtove dna
gdje bobe metana
polaze gore

U novom se mraku mrak grabi loncem
rashladnog tornja kraj mora:

unutra huči i mršavu djecu
pritisak blago odvlači gore
da vide prije smrti
preko mora

Tako sada dolazi zora –
mrtvoj se žabi otvara oko

U desetom selu budi se odred
kosaca poviješću potpuno poništen:

sjaje ko nekad antene nad brijegom a
kad na žito idu

zimski im mimohod škrguće strništem