Pred gradom su kosci | Goran Čolakhodžić

Na uzlasku, drvene daske je smijenio beton. U ilovaču stare močvare, iznad toplih arterija zemlje, položili smo korita. U igri: neka ih zagrije, te čiste kade u bedru divljine, srpanjsko sunce ovog mirnog kraja pored susjedne države tišine, pa ćemo se bućkati. Ručnik i kokta, narukvice, sitniš, sve spremno za skeč rekonstrukcija mora. Lijepo je bilo osjećati vodu i ležeran strah od dubine u mirisu vruće, pokošene trave, prašini zemlje, ljetu kontinenta. Umjesto lignji, crvene šljive zdrobljene po platnu mamine torbe. Umjesto šljunka, izmrvljeni beton; na pučini, kukuruz stasao i cvjeta. Kidala se, lagano, boja sa stijenki, probijala pirika stazama, svuda. U velikom bazenu javile se prve kopnice i leća. Najprije do ruba, u ustajalom kutu, na kraju bližem šumi. A onda je sve to prodrlo dublje i kao što plijesan pušta vriježe sve do jezgre jela, nije bilo dosta ispljunuti vrh, reći Ovo se makne i ostalo je naše, jer nije više bilo. Drvene daske smijenio je beton, beton su pojele ličinke muha. Bilo ga je previše pa se prevrnuo u valovima masne zemlje: kupalište krmom u ništa, kontejner u njedrima mora, okoštala kaverna lišena pluća. U vrućini ljetnog dana dječja se graja bešavno pretopila u kreket mladih žaba. Sve dok nismo došli bijesni i smrvili propali eksperiment, sravnili isturenu koloniju svijesti, kako djeca gaze izobličene kule utvrda od pijeska.