Pred gradom su kosci | Goran Čolakhodžić

Nakanili smo se iskreno zgražati
no priznajmo tijelo je vrhunska igračka

Kad pukne koža i provali mast
je li još svjestan taj komad očaja
za kog je kasno da ne umre

i onda kad zinu zubi ludila sklapa ih jedino
post-orgazam obreda, izgaranje
do zadnjeg živca
razlaz po kućama

Kad čovjeka bacaš na otpad
je li važno ako se usput izubija
ako mu otpadne pokoja noga
ako mu izrežeš jezik
i šutneš na lomaču

Jezik i tako beskoristan
da opiše užas i bol
da izgradi izlaz iz tijela prije no plane
objasni smisao takve okrutnosti

Nema ga: igra je
tehnike s mesom Zatvaraj!

oči dok plamen pohotno juri potokom nafte
k licu (volio) leđima (bolio) šteta
što boljet će daleko više i urlik tijela neće
dati da prigrliš kraj

Sa spaljenom krvi će oteći lice
i nitko ti u njega neće moći reći
ništa, nikad zaboravljena igračko
navijena plačno i skičavo