Pred gradom su kosci | Goran Čolakhodžić

TIME MACHINE

 

Bio sam tako smješten po svom dolasku u svijet
da sam gledao baš jednu stranu amfiteatra. Praznina zore
hladna je ovisno o kutu. I sve je to imalo veze,
a ne posljedice. Ne znam značaj ravnomjernih prozora
nizanih u neke hijerarhije od mraka pa do sljepila, gore,
svrhu eliptičnih fanfara na suncu, lišenih onog što najavljuju.
To što je zgrada zazvala neku privatnu dubinu i mjesto
na kojem se ravnovjesje srušilo, to si odnesi
kad te sve odnese dalje.

Ovo nije ono vrijeme. Tko vrijeme nije definirao, ne može
imati podršku roda, zvonika i rafalnih sudova. Dobit će samo
sudove rafalima. Put vodi kroz ocvali rasadnik
svih mojih biljaka koje su propustile privinuti se k značenju,
pustiti korijen u zemljane bunkere duha, izbjeći u pjesmu.
Pa dugi zavoj oko urlika grada u sukobu,
toj bitci od očajne, cikličke množine.

Od sivog Militärbürokrata zasjelog
između portretā s cenzuriranim očima čut ćeš
Skok kroz vrijeme moguć je samo iz faze
u fazu beskrajno važnoga povijesnog razvoja države.

Sliježeš ramenima, opet na cesti,
misliš: što treba prigrliti, Bibliju, Hegela, pušku,
ili kartu za vagonski prijevoz, može sa slamom, bez prozora.