Pred gradom su kosci | Goran Čolakhodžić
Gledamo prema jugozapadu. Slijeva, sjena zgrada više se osjeti no vidi, ali ipak, mi smo u njima. Sada kroz njih, bez njih trg – miran i prazan, topao, narančast, ljubičast, boje neba uvečer spustile se nekako na ploče i u cigle kojima je definiran. Nema nikoga. Nikad nikog nije bilo, tako se čini, trg je nastao sam, izlučio ga je grad na jednom od svojih rubova. Nema ni praha ni prašine, iako je kraj ljetnog dana, očito, vani toplo baš koliko treba, ali nitko u tome ne uživa, možda je bio nekad – iz daljine – vika igre, topot lopte. Zid – to prema sutonu, dug i pust i ravan, možda od cigle, možda od kamena, ne zna se u boji zalaska. A iza njega kolosijeci, tihi kao i trg; je li ondje ikad bio koji vlak, nema sad veze. Iza tih tračnica širi se nebo, sve je ravno i okruglo – odande ljubičasta izvire i ulijeva se pomalo u svijest. Tu nešto i miriše, ne zna se što – mješavina noći, komorača, maziva za željezničke pragove, vlage iz crkve bez imena i oblika koja je zadnja stvarnost prije zida i kraja tog svijeta. Odande, iz zalaska, možda nešto ili netko stiže iz planina koje sa sjevera sjenom zatvaraju ravnicu. Iz toga što vidim i pišem, shvaćam da se uobličuje Italija: daleki vrhunci, obasjani prijevoj, granica, tvrđava, Tatarska pustinja. Ne, to je Slovenija. Sjene preko trga – duge noge sjena – vodotoranj strši nad zidom i njegov zatvoreni mrak pada preko trga, prazne fontane (nikad znale vodu), vrijeme kao i obično stoji ili ne postoji, radnje nema, drame ne, likovi asimptotski prilaze ka sceni, sve samo čeka – ali ne valja ni ta riječ, jer da bi nešto čekalo moralo bi biti svjesno i raditi, truditi se: ovo samo biva i stoji, kao predmeti naslagani na polici nasuprot prozora u bakinoj sobi koja gleda na ulicu ravnoga sela (je li ipak Slavonija kakvu smo davno upoznali?) i to sunce još ugrijava figurice i pokrivače, mi se, unutra, možemo veseliti noći i jutru, jer sutra smo opet slobodni, mali i mladi, a ovo je sve izvjesno – taj trg, on je siguran, to je barem jasno, neće nitko doći, ali će biti slika i prostor i zaklon i susret, jedan od brojnih, još samo jedan od krajeva svijeta da se pridoda onima koje smo slutili kao djeca na nepoznatim okrajcima rodnoga grada. Velesajam, rubom. Vinkovićeva, odozdo gore. I onaj zeleni predjel odrastanja, u kojem svi šumarci u dnu završavaju nogometnim klubom, preko polja; udaljene bijele figure; popodnevni zvižduk – leđa ormara, običnog ormara koji te neće odvesti nikamo.
Sadržaj
Mjesta blijede i nestajuRAZLAZ
Gledaj sveučilišnu bolnicu
The moon looks on them all
U ime obitelji
Kolodvor
Šume su izgarale
00:00
Kad su se spremali ostaviti grad
Krenuli smo hodnikom u najkasnije proljeće
Gudalom dubi jamice
Na uzlasku, drvene daske je smijenio beton
ZA KOPRIVAMA (I)
Ovaj i takav dio grada jedini
Amerika, zapeta puška
Puno, puno kasnije, bez najave
Otvaranje kompasa
Još jednom
POVIJEST PRAVA
Ministarstvo obrane
A što ako ovaj grad
Tih dana svijet Zemlje
Nakanili smo se iskreno zgražati
Budimo se kao pali
Mene jednog Odbor za buđenje
Time machine
Preko slike rijeke na vratima
SJENA TORNJA
Jutra su još ličila na suživot
Manila
Noriljsk
Emley Moor
Moskva
Dobri vojak Semjonov
Duga-1
Ekumenopolis
They came to a city
Prvo smo vidjeli, kao staru topovnjaču
Gledamo prema jugozapadu
ZA KOPRIVAMA (II)
A Shropshire Lad
Veliko stoljeće administracije
Prije kartografije
Žive
Hodat ćeš rezom tenkova kroz šumu
O duhu vremena
Usred svega ovog ili na rubu
ZADNJA KOŠNJA
Mamutica tame, mravinjak, monolit
Naglo pod rebra izlazim iz dvorca
Denge Marsh
Bruckner ex machina
Hrđava kugla i dalje se vrti
Kosci
Uputim te: hodaj rubom
Od jutra, od vjetra
Impresum