Pred gradom su kosci | Goran Čolakhodžić

Gledamo prema jugozapadu. Slijeva, sjena zgrada više se osjeti no vidi, ali ipak, mi smo u njima. Sada kroz njih, bez njih trg – miran i prazan, topao, narančast, ljubičast, boje neba uvečer spustile se nekako na ploče i u cigle kojima je definiran. Nema nikoga. Nikad nikog nije bilo, tako se čini, trg je nastao sam, izlučio ga je grad na jednom od svojih rubova. Nema ni praha ni prašine, iako je kraj ljetnog dana, očito, vani toplo baš koliko treba, ali nitko u tome ne uživa, možda je bio nekad – iz daljine – vika igre, topot lopte. Zid – to prema sutonu, dug i pust i ravan, možda od cigle, možda od kamena, ne zna se u boji zalaska. A iza njega kolosijeci, tihi kao i trg; je li ondje ikad bio koji vlak, nema sad veze. Iza tih tračnica širi se nebo, sve je ravno i okruglo – odande ljubičasta izvire i ulijeva se pomalo u svijest. Tu nešto i miriše, ne zna se što – mješavina noći, komorača, maziva za željezničke pragove, vlage iz crkve bez imena i oblika koja je zadnja stvarnost prije zida i kraja tog svijeta. Odande, iz zalaska, možda nešto ili netko stiže iz planina koje sa sjevera sjenom zatvaraju ravnicu. Iz toga što vidim i pišem, shvaćam da se uobličuje Italija: daleki vrhunci, obasjani prijevoj, granica, tvrđava, Tatarska pustinja. Ne, to je Slovenija. Sjene preko trga – duge noge sjena – vodotoranj strši nad zidom i njegov zatvoreni mrak pada preko trga, prazne fontane (nikad znale vodu), vrijeme kao i obično stoji ili ne postoji, radnje nema, drame ne, likovi asimptotski prilaze ka sceni, sve samo čeka – ali ne valja ni ta riječ, jer da bi nešto čekalo moralo bi biti svjesno i raditi, truditi se: ovo samo biva i stoji, kao predmeti naslagani na polici nasuprot prozora u bakinoj sobi koja gleda na ulicu ravnoga sela (je li ipak Slavonija kakvu smo davno upoznali?) i to sunce još ugrijava figurice i pokrivače, mi se, unutra, možemo veseliti noći i jutru, jer sutra smo opet slobodni, mali i mladi, a ovo je sve izvjesno – taj trg, on je siguran, to je barem jasno, neće nitko doći, ali će biti slika i prostor i zaklon i susret, jedan od brojnih, još samo jedan od krajeva svijeta da se pridoda onima koje smo slutili kao djeca na nepoznatim okrajcima rodnoga grada. Velesajam, rubom. Vinkovićeva, odozdo gore. I onaj zeleni predjel odrastanja, u kojem svi šumarci u dnu završavaju nogometnim klubom, preko polja; udaljene bijele figure; popodnevni zvižduk – leđa ormara, običnog ormara koji te neće odvesti nikamo.