Pred gradom su kosci | Goran Čolakhodžić

KOLODVOR

 

Tamo svi su nas drugi dan htjeli
Bila je sreća zvati se obitelj
na cesti ka šumi
u očima grada

Sreća
biti poznat drugom do dna kao govor
majke koji više ne trebaš trebaš
li to znanje?

Budiš se tako. U isti čas
bako vi sjedite
u sve užem prostoru dalekog doma
koji mi bježi pod snijeg

Oko vas se stišće mrklina
stišćete se vi u klupko
vune na krilu

Igle vas ipak ne napuštaju jedino
one nas bodu dok držimo
ruku u ruci

Sve je to točno, rem acu tetigisti
I što su vama oči što čovjek
bez kuće i djece a nama
su sve

I tu i tamo koja smreka
bijela i sama
pred sivom srećom daljine

Sada smo sami. Tako ste htjeli
tako smo htjeli
da hoćete

Sada šutimo i mi i svjetlo
otvorenoplavo
toči nam privid mladosti u pogled kroz kuhinjski prozor
dok ruke idu jedna k drugoj polako
polako asimptotski

Do drugog bismo kraja svih mora
išli po sjajno
zrno zadovoljstva s plaže

Jedno zrno sreće
pa da i zapne za zub