Pred gradom su kosci | Goran Čolakhodžić

U IME OBITELJI

Bila sam suha
krošnja domaćinstva
plodove mi pojela učmala blizina
bila je jača
i htjela ih je još još još

Dugo mi je mrtav
jezik svih soba
odzvanjanja nema

U kući prateći majku
na izlasku kroz boli
podivljalog tijela
najviše sam sanjala

Pod otvorenim
otrovanim nebom kažu
nema snova

A moji su bili
od mojih prsa u nečijim
nedječjim zubima
od žuđenih prstiju
duboko usred usana

Jezik sam pregrizla

do samoga kraja govorila
ono što stane u okvir fotografija