Pred gradom su kosci | Goran Čolakhodžić

Uputim te: hodaj rubom
i ne diraj pejzaž, zasad je dosta,
vidjet ćeš sve.
Ledena magla se razišla sama
od sjene. Po sitnoj toplini znao sam tu si
no bitan nisi bio: bljesnulo je nebo.
Pucao je snijeg, pucao ravno
kao volja svemira, gore su se davno
rasule zvijezde, slika onog što je bilo što će biti –
pramenje, pramenje stvarnosti u noći
smrznuto u svijetlim poljanama mraka.
Svako nebo odjednom
bilo je nad nama. Svakim svijetom
hodali isti. Gledao sam sebe pod svjetlom gdje
gledam svjetlo iznad sebe
Lovca i Lava, Labuda i Rijeku.
Prštale su staze,
ježevi u tami pulsirali pod snijegom.
Svi smo znali biti sve
i tama je to, svjetlo je to za nas htjelo
sad.