Pred gradom su kosci | Goran Čolakhodžić

Mamutica tame, mravinjak, monolit,
maglovita palača stršljena, toliko prepuna
da nitko ne susreće nikoga. Pčelicu Maju
od jedne do druge učionice navlače čuvari,
kroz prozore gimnazije: prijevoji, točila,
vrhovi, padine, sve to na drugi pogled
otkriva da je beton i bedem. U dubini
jablani, ljuljačke, upali prozori sjećat će
na imena voljenih, zabranjene gradove.
S ove visine, prvi reaktori palucaju u tami
dolje, kao mamci riba udičarki,
sputani mrakom koji nisu rasvijetlili.
A ti se sad umij prljavim vodama
sabranim iz zraka mrtvoga planeta (usta
ti se pune okusom pepela), pa gledaj
beskrajne blokove od prozora do prozora:
tvoj pogled pali svjetla u jednom pa drugom.
Između tebe i najbližih prizora onaj je trg.
Sve je opet narančasto. U svakom se osvjetljava
jedna tvoja pjesma, jedan zanos, propast,
peep-show rasječenih udova suštine. Iz daljine
netko stiže i ti bi stajao godinama ovdje
i čekao, samo kad bi znao da ćeš iz dubine
moći čuti povik koji mora biti znak