Pred gradom su kosci | Goran Čolakhodžić

Naglo pod rebra izlazim iz dvorca
Ostala je jedino kadenca
pulsiranje pjesme pjevane u mraku
u kojem se budim a grlo još vrelo
od jedinstva

Zbor nijemih spava po čeliku tornja
u osvit, siv kao sutra
i može biti zazvan, samo

da je mukati, mukati mučno
kao da su krave zapele u krošnjama

U desetom selu iza centrale
nešto još vrti kotačić antene
nešto je stalo na prozor da čuje

Zbore gluhih pjevaj
muči dodiruj mi ruke da ti dodam note
i onda! –

po stubama u glavama
ustrčat će se snovi kao novi
noževi čežnje

Iz njih
duboki hrastovi korali:
po drvenim dvoranama staroga Svijeta
šake po stolu tunike po plećima

raspjevane ribe bez sjećanja sve
kao prva zora
s prvim zadnjim zvijezdama u očima