Kafkin nož | Dorta Jagić

BALATON

Mađarska, ravna kao rasuta utroba
astronauta koji je izgubio svaku nadu
da je čovjek bio na Mjesecu
i u kadi Balatona progutao šaku neposjećenih
planeta za spavanje.
Mađarska, koja spava pod šapama jazavčara,
umirena kostima glista.
Početkom kolovoza tisućudevetstodevedeset i
devete
Sunce se kretalo kao i uvijek nad ljudima
dok ga nije pregazilo mnoštvo autobusa
punih putnika s teleskopima.
Posljednju pomrčinu sunca u dvadesetom stoljeću
gledala sam u gradu Balatonföldvar
na obali Balatona ili blatnog jezera.
Sjećam se, jutro je bilo sunčano, ljudi su se kupali,
no oko podneva na sve se spustio
svečani prah mraka.
Mađarska je postala nekako suha i izdužena,
zahladilo je kao u zubu ptice.
Mađarska, sve je za vrat zgrabila tišina.
Ugalj sunca, pomrčina.
Jedan je astronom kasnije zapisao:
Jedrilice na jezeru su zastale
spuštena su jedra i
sve je izgledalo tako dostojanstveno.
Dodala bih da je i nemoć
blatnog jezera
da postane lijepo te danje noći
posustala.
Sve je opkolila korona.