Kafkin nož | Dorta Jagić

NELLIE BLY

počelo je tako da je
bijesno zaškiljila i
precizno ispalila tanad riječi u
muški zamak novina Pittsburgh Dispatch
utvrda joj je pala u obod šeširića
kao papirić za golublji izmet
zatim
prerušena u neku bezimenu uličnu Ofeliju nakon
deset dana u umobolnici izvještava za New York
World
o tretmanima i zimovanju u paklu
poslije nje uvjeti se u bolnicama mijenjaju
zatim
kao zastava, jedro odvažnosti
sama na put oko svijeta
zagrljaj s planetom dug 72 dana.
sve je poslije zapisala, na putu je
susrela čak
glavom i bradom Julesa Verna.

Ne zovite me kako je zapisano, Elisabeth
ja sam drska Nellie
i ja gledam i grlim
zemlju u ludnicama, redakcijama, tvornicama
ubožnicama, kotlovnicama.
pustite me i na mjesec
da ga okrenem na tu mračnu stranu
ako treba
i u Božja usta u trenu Velikoga praska,
želim umrijeti od čuda
a ne od upale pluća u St. Mark’s Hospital
koja me, položenu na leđa, ubila.
nisam željela tinjajući izgorjeti,
trebala sam se do sudnjeg dana
brinuti za njujoršku siročad u crkvi na Manhattanu
i smišljati patente.

svi su govorili luda Nellie
zašto je već
u tridesetima napustila novine
i u golemoj vjenčanici sjela na stol
industrijalca milijunaša iz doba krede
da bi pijuckala polako i nakon njegove smrti
taj stari konjak muškarca.
na samrtnoj postelji
navečer bi pogledala u vjetar, nebo,
rijetke knjige
odakle nam danas zašušte riječi pjesnikinje Carson
ljepota muža
The Beauty Of The Husband,
neobičan muž kao naljepša krošnja
glinenog stabla svijeta.