Kafkin nož | Dorta Jagić

PORTRET JEDNOG GOSPODARA PRSTENOVA

Ako ga želiš imenovati, odrediti
bilo gdje, na kavi, na sudu, na tv-kvizu,
iskliznut ćeš iz jezika kao iz futrole
past ćeš na pločnik i reći ćeš da je taj čovjek nešto
neodredivo, izduženo, kao vlastita,
prema zlatnoj spirali, produžena ruka,
Da peče kruh sa stvaralačkim kažiprstom, na njoj
su svi muški nokti
svijeta od jantara, ametista, žada, rubina, safira,
lapisa,
topaza, ahata, akvamarina i
Ruka uvijek s putovnicom negdje u mekoj magli
svilenog kineskog kaputa,
i kad gleda obzor, domet lica mu je onaj najdalji
otok s rudnicima smaragda i ostalog blaga
iza sedam dina.

Nije htio raditi, pisati, ni odgajati djecu.
U dugim je ljetima svoga života
kovao starinski nakit, užareno prstenje i ogrlice
s lakoćom turbina koje pokreće šampanjac,
sila ogledalaca i blaga ženska histerija,
ujutro bi pio nešto nalik slatkom otrovnom soku iz
dnevnika Mia vita Benvenuta Cellinia.
Iz milja neki su ga u gradu zvali gospodarom
prstenova
i najfinijih ženskih zglobova
lomova, uganuća i
ofelija.

Po gradu se priča da gospodar prstenova
danas želi izaći iz lijesa svog starog, obrtničkog
tijela
i plišane futrole svoje nakićene ruke
u kvrgu masline i smokve.
njegovi se ostarjeli umjetnički prsti na dodir
osipaju poput šljunka
ne odazivaju se više na ničije ime
postaju golemi i tužni kao prolaznost planine
i sitni, kao vrh jezika uličnih slavuja.
danas samo moli za povratak svoje prave,
nerođene ruke,
za muškaračke oči i golu, mokromrku zemlju.

Riječi mu ispadaju na stol kao ribe,
otvara usta kao prsten, sklizak, prevelik
i govori usamljene i šiljaste psovke i poštapalice
o estetici kao mrtvom htijenju
kao netko zapeo u uskom krugu mrtvačevih usta
u centrifugi odavna dogođenog,
u okviru oka neke okrutne dubrovačke sfinge,
u luku obrve nezaineteresirana prolaznika
lako, previše lako
uhvaćen u zamagljenu sferu durbina s hvarskoga
broda,
s neke male napukle gajete
kao glupava i gladna riba
što je progutala zlatnik
veći od sebe.