Kafkin nož | Dorta Jagić

UNIFORME ZA UZALUDNO ČEKANJE

Nakon uzaludnog čekanja
satima na mladog muškarca
u četverim gumenim BMW cipelama
između ulaza u Grad i
osvjetlanog zadarskog Mosta uzdaha
na mobitel priključena Penelopa ispljunula je
kornjaču i
napokon nešto shvatila.
Ipak je mjesecima čitala Barthesa.
Vidjela se kako smiješno stoji u pretijesnim
minutama i ženskim cipelama.
Osjetila je da oni koji predugo
čekaju na ljubavni susret na javnom mjestu,
kod knjižare, gradskog sata,
ili na mostu, jako strše.
Plaše prolaznike sa svojim rasporenim trbuhom,
goli su i vidljivi svima,
kao poludjela Simone Mareuil na trgu
samozapaljenja.

Čekači su strašila sreće, nepomični
zapetljane kose za svoju samotnu vertikalu.
Čekači bi od Grada trebali dobiti
obeštećenje za javnu tortu tuge.
Recimo, nešto čak i smiješno,
svečane, utješne uniforme s mirisom na Chanel 5
da unište težak vonj odbačenosti, javno
progorene čekačke odjeće.
Strani se turisti sigurno žale na smrad čekačkih
zgarišta i
daleke galicijske močvare.
Osim toga,
izigrani čekači bi trebali dobiti nekog Pierrota
ispod mosta
da jeca umjesto njih, razračuna se s boli
na njihovom, s nikim djeljivom jeziku
i stranom buncanju onoga koji kasni
koji se otima otima
koji ne dolazi

kao priviđenje.