Kafkin nož | Dorta Jagić

JEDAN ESPRESSO ZA DVOJE

 

Kod Kaptolskog kolodvora tržnica,
prostrt je golem, duguljasti švedski stol.
Otvorena je ljetna pozornica s otpadcima
za nemoguće, slučajne susrete siromašnih
prolaznika s burekom i kartonskim kutijama.
Sreli su se, u kafiću naručili
samo jednu crnu kavu za dvoje,
da dvoje postaju jedno bijelo
teško
zaobljeno
koščato
jedno jedno jedno tijelo.

Srču kavu kao da je talog iz imena Mona Lize i
spajaju se riječima od koralja i slonovače,
ispadaju im zubi po pločniku
da što bolje postanu okruglo, bezubo jedno, da se
progutaju se s čašom vode.
Zabijelila se u jedan
zajednički kafetin ona
plava i crvena Matrix tableta.

Piju kavu i njihovi kratki rukavi, šavovi,
dugmad, kopče, remenje
i svakojaki spojevi
nisu više čvrsti, zavareni, plombirani.
Odljepljuju se i đonovi,
otpadaju generacijski končići
pod stol s uprljanim kockastim stolnjakom,
kao plave koze i vjenčanice sa
Chagallovih slika.

Njihova su tijela stara, ali
razgovor im je zelen, mlad i brz
iz pukotine usta lete pitanja i odgovori kao
stogodišnji punoglavci,
kao živo sjeme u utrobi iza usana.
Sjede odvojeno a žuri im se u to jedno žarko
teško, smeđe
koščato
boso
zajedničko tijelo na stolici,
predugo odvojeno.
Kao da ih nosi neka
podzemna bujica što vrije pod tržnicom
k njima, u njihovu kuglu punu
izgorjelih knjiga,
toplu, za druge zatvorenu.

Svugdje se po gradu paraju rastanci,
uhodanim se parovima odvajaju cipele od cipela,
sjena od sjene,
kamen od kamena,
da ni kamen na kamenu ne ostane,
dok ne izgore na pustinjskom kisiku,
u tami bez zagrljaja.
A to dvoje, danas u podne, na tržnici
kaptolskoj i cvjetnoj, čuli su kako sve zvoni,
baš kao da je odbila ponoć na staru godinu
spajaju kosu, lica, vratove i ruke
nad progorenim stolom,
nad jeftinim espressom u
vječan vatromet na golom i bosom nebu za
dvoje gladnih, neuglednih
ljubavnika

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.