Kafkin nož | Dorta Jagić

NETKO ME UBIO U PRAGU 1999.

Ništa se to ne tiče mlade češke
pjesnikinje, pokojne
Eliške Krásnohorse. Ni nikoga
tko pati od alergija u praško proljeće.
Netko me još u Zagrebu pratio po knjižarama i
sobama
duge četiri godine, a nije bog.
Došao je s rukom koja njiše kolijevku s knjigama
i oglasom za ljubav koji donosi smrt.
Sjedio s druge strane stola s čašom i letećim
tanjurom,
vrteći se oko sebe zagledan u mene
kao pregrijani globus Arthura Clarkea i
starinski dvogled Carla Sagana.
Njegova se kaljena šalica za čaj
smjestila u putnu torbu čim sam
otišla s prijateljima u Prag.
Pratio me pomoću neke ljubavne rašlje
s raščupanom perikom genija
čak i do praškog židovskoga groblja.
Nisam se uspjela skriti ni pod Karlov most i
sama pomilovati labuda kraj Vltave,
leći navečer sama u velvet Prag.
Netko star me pratio kao kiklop zmaj
s lajka aparatom,
usput snimajući tornjeve u vječnoj erekciji turizma i
stalna prsnuća Keplerove superove.
Šepao je za mnom sve
do alkemičarske Zlatne ulice gdje
su nesretne muhe veće od kućica ljudi.
Kad te netko prati među porculanom
i art nouveau slikama
u Pragu više nema izlaza,
i prvi Kafka koji naiđe na moju zapovijed
ispaljuje na sav glas
zalutali metak u muzeju
Alphonsea Muche.