Kafkin nož | Dorta Jagić

PARIŠKA VRATA, 2001.

 

Kao i u životu, i u velikome
u Parizu postoje samo dvoja vrata,
ulaz i izlaz. Dva slavoluka,
La Grande Arche de La Défense
i Napoleonov Arc de Triomphe.
Ja, studentica s nešto džeparca, na ona
Napoleonova
ušla sam autobusom koji je vonjao na kiseli kupus,
pun siromašnih radnika i seljaka.
Već blizu kolodvora susrela sam
dvije stare prijateljice, živa dvoja vrata, jedna u
u terminalnoj fazi Andersenovih crvenih cipelica,
druga u zlatnoj kočiji koju vozi dotjerana
pariška baka. Bile su lijepe, ali različite,
kao francuske kraljice Frederuna i Ansgarda.
Nakon nekoliko dana srela sam i Buñuelova unuka,
mutnu Temzu i mnoštvo crnih prosjaka.
U lutanjima grad se izdizao nad mene
kao da je visok tisuću metara u uvojcima,
kao da je glavni grad napudrane Mliječne staze,
a svakih pet sekundi prolaznike nadlijeti flota Louis
Vuitton krila,
i lagao je da mu je ime
Charles-Joseph Eugène Henri Georges Lamoral de
Ligne,
kako se zvao ljubavnik, a možda i lijes za noćni
odmor
porculanskog tijela Sare Bernhardt.
U nekom kazalištu okrutnosti pila sam
sok studentskog siromaštva
i gledala korejski ljubavni film. Sendvič je bio
preskup, umrla sam.
Trećega sam dana uskrsla i namršetno prošetala
oko štikle Eiffelova tornja pa me u jednom
praznom kafiću
grad pomirljivo dočekao s nenašminkanim
suvenirom,
samom Audrey Tautou za susjednim stolom
udubljenom u poslovni razgovor,
sitnijom od vrapčića, od sebe, od Amélie.
Popila sam tu tajanstvenu kavu mira s Parizom,
i pješice krenula prema svoj sreći arhitekture,
La Grande Arche de La Défense.
Bilo je već vrijeme
da odletim s te bijele savršene rampe
prvo u svemir, a onda natrag busom
u blato prigradske kuće
i da fotografiju bijele kocke grčevito držim kao
ukras,
kao prozor, kao vrata izlaza
dok u sobi čitam razne poludjele napoleone,
kićene, skolastičke knjige.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.