Kafkin nož | Dorta Jagić
PROGUTANI KIŠOBRANI
Koliko ljudi dnevno proguta kišobrane? Crne, male i
mokre?
Koliko ljudi ujutro otvori usta za šiljak i dršku?
Da, već na gradskoj ulici čovjek se povije pa se
naguta crnog pijeska sudnice,
iz električnog stupa, iz vjetra, iz zida sudske zgrade,
guta guta i zaspi na bodljikavoj klupi u autobusu u
vlaku na lučkim dokovima
ponekad trzne, zine i zamre kao goli losos na kraju
puta kličući
iz strane vode svojoj prirodnoj smrti, svojoj truloj
peraji, svome zamućenom oku
bez ijedne žarke trepavice
bez ijedne ispaljene munje u oluji!
Pod našom kožom crni kišobrani šire platna, natiču a
odaju ih tri rendgenske snimke: kruta leđa, crni
grašak noći na jeziku,
mutna voda u ravnim radnim cipelama.
Djevojka se gleda u zrcalu, naopako. Puši lulu
nemira.
Zna samo otići zubaru, nasloniti se u kut kao mokri
kišobran,
na stolici nasloniti usta na teški zelenkasti prst
zubara,
zaraznog zubara, nekoliko minuta plakati nad
besmislenim odljevima,
zagrizima, nad bijedom još jednog jutra bez jake
poruke gladnima ovoga svijeta,
bez pjesme otkupljenja, bez velikog dnevnoga
boravka s narančama.
Danas je nekim susjedima poštar donio novi dan u
torbi, golemoj i mrtvoj
kao da je od rasporene nemani,
taj raznosač penzija i ugovora, hodač po telefonskoj
žici
kao pseudo-mesija, obučen do grla, rastresen i brz.
Ali njegove službene
rane nemaju moć upijanja tuđe hladne vlage, straha.
Nad televizijom i novinarima stalno pada
informatička kiša
kao sitno računanje, slovkanje bez životnog daha.
Koliko ljudi danas hoda u vjenčanicama od
novčanika, od političkih i obiteljskih slika,
od koncentrata paradajza do tanjura, gaca
natmureno, grobno ispod gornjeg
sloja tla i svijeta tiho i nezamišljeno
po sivim hodnicima kao po vodi, po nečijoj nevažnoj
lokvi krvi,
pod granama zadavljenog stabla u oblaku dima?
Progutani su kišobrani posvuda u tijelima,
svijet se njiše pod njima,
mali su ali teški kao smrtni strah otete djevojčice,
kao olovne gujavice, Hitlerovi kišobrani i crne
slušalice
na poznatoj slici sve je obješeno o tanke stalke, o
kuke:
S. Dali je slikao te teške krajolike s crnim kišobranima
bez meke utjehe plavoga i bez opeklina zvijezda
i je li se ubo o svoju zvijezdu?
Djevojka se ogleda u zrcalu tužno, kao da je
primabalerina
u kolicima, pita se pod kišom blještavih meteora
tko je zabio u naša tijela ta paprena koplja što nose
tajnu
malaksalog groma, napola ostvarene zle,
a napola dobre slutnje.
Počela je padati kiša. Djevojka uzalud čita
kišobran.
Zrcalom i nebom proletjelo je jato opsjednutih
ptica,
dolje se, u džepu jednog muškog i jednog ženskog
kaputa od prvog krzna,
promeškoljio mlak dlan
nalik zmiji.
Sadržaj
CIKLUS O VIKTORIJANSKIMPIONIRKAMA I PUSTOLOVKAMA
Amy Carmichael
Annie Londonderry
Annie Edson Taylor
Nellie Bly
Lady Hester Stanhope
Isabella Bird
Lottie Moon
Lilias Trotter
Louise Boyd
Gladys Aylward
Clara Swain
Freya Stark
PORTRETI CRNIH I BIJELIH DANA.
KRONIKE KAMENJA I KIŠOBRANA
Labud pod mostom
Smrt u Milanu
Tijelo je kamen
Prvo lice množine
Noćni vlakovi
Potres
Jezik zime
Progutani kišobrani
KAFKIN NOŽ
ILI PORTRET LJUBAVI KOJA JE
ISKRVARILA OD DALJINE
Kafka na plaži
Zamjena iza oštrog ruba svijeta
Neotvoreni padobrani
Kafkin nož
Trnova duga na koži
The Miracle of Love
CRNO-BIJELI PORTRETI
LJUDI IZ SVAKOJAKIH DALJINA
Vjera sjevera
Žena iz autobusa
Nastup pjesnika u zatvoru
Kad potamne oni koji gledaju
kroz prozore
Jezik i svakih pet sekundi
Portret putnika pješaka
Portret crnog pjesnika sa psom
Kabanica riba
Portret drvosječe pjesnikinje sa psom
Portret djevojke s bisernom
naušnicom na Aljasci
Portret jednog gospodara prstenova
PORTRETI GRADOVA
IZ STARE PUTOVNICE
Netko me ubio u Pragu 1999.
Pariška vrata, 2001.
Rim, mrtve snjeguljice
Balaton
Brojanica od biblijskih gradova
Zadar putuje po sobi
Istanbulski nar
PORTRETI STRAŠNIH
I NEOBIČNIH LJUBAVI
Stol djed
Poison Ivy
Uniforme za uzaludno čekanje
Jedan espresso za dvoje
chick-light
Impresum