Kafkin nož | Dorta Jagić

PROGUTANI KIŠOBRANI

Koliko ljudi dnevno proguta kišobrane? Crne, male i
mokre?
Koliko ljudi ujutro otvori usta za šiljak i dršku?
Da, već na gradskoj ulici čovjek se povije pa se
naguta crnog pijeska sudnice,
iz električnog stupa, iz vjetra, iz zida sudske zgrade,
guta guta i zaspi na bodljikavoj klupi u autobusu u
vlaku na lučkim dokovima
ponekad trzne, zine i zamre kao goli losos na kraju
puta kličući
iz strane vode svojoj prirodnoj smrti, svojoj truloj
peraji, svome zamućenom oku
bez ijedne žarke trepavice
bez ijedne ispaljene munje u oluji!

Pod našom kožom crni kišobrani šire platna, natiču a
odaju ih tri rendgenske snimke: kruta leđa, crni
grašak noći na jeziku,
mutna voda u ravnim radnim cipelama.
Djevojka se gleda u zrcalu, naopako. Puši lulu
nemira.
Zna samo otići zubaru, nasloniti se u kut kao mokri
kišobran,
na stolici nasloniti usta na teški zelenkasti prst
zubara,
zaraznog zubara, nekoliko minuta plakati nad
besmislenim odljevima,
zagrizima, nad bijedom još jednog jutra bez jake
poruke gladnima ovoga svijeta,
bez pjesme otkupljenja, bez velikog dnevnoga
boravka s narančama.

Danas je nekim susjedima poštar donio novi dan u
torbi, golemoj i mrtvoj
kao da je od rasporene nemani,
taj raznosač penzija i ugovora, hodač po telefonskoj
žici
kao pseudo-mesija, obučen do grla, rastresen i brz.
Ali njegove službene
rane nemaju moć upijanja tuđe hladne vlage, straha.
Nad televizijom i novinarima stalno pada
informatička kiša
kao sitno računanje, slovkanje bez životnog daha.
Koliko ljudi danas hoda u vjenčanicama od
novčanika, od političkih i obiteljskih slika,
od koncentrata paradajza do tanjura, gaca
natmureno, grobno ispod gornjeg
sloja tla i svijeta tiho i nezamišljeno
po sivim hodnicima kao po vodi, po nečijoj nevažnoj
lokvi krvi,
pod granama zadavljenog stabla u oblaku dima?
Progutani su kišobrani posvuda u tijelima,
svijet se njiše pod njima,
mali su ali teški kao smrtni strah otete djevojčice,
kao olovne gujavice, Hitlerovi kišobrani i crne
slušalice
na poznatoj slici sve je obješeno o tanke stalke, o
kuke:
S. Dali je slikao te teške krajolike s crnim kišobranima
bez meke utjehe plavoga i bez opeklina zvijezda
i je li se ubo o svoju zvijezdu?
Djevojka se ogleda u zrcalu tužno, kao da je
primabalerina
u kolicima, pita se pod kišom blještavih meteora
tko je zabio u naša tijela ta paprena koplja što nose
tajnu
malaksalog groma, napola ostvarene zle,
a napola dobre slutnje.
Počela je padati kiša. Djevojka uzalud čita
kišobran.
Zrcalom i nebom proletjelo je jato opsjednutih
ptica,
dolje se, u džepu jednog muškog i jednog ženskog
kaputa od prvog krzna,
promeškoljio mlak dlan
nalik zmiji.