Kafkin nož | Dorta Jagić

LOTTIE MOON

Na lijepoj starinskoj fotografiji jake obrve i vilica
svjedoče odlučnost.
Književnost, klasični jezici
najsjajnije su niti u njenim čvrstim pletenicama.
Široko obrazovana djevojka
iz obitelji duhanskih plantažera, iako nestašna,
željela je biti učiteljica. Izbjegavala je crkve.
A onda, odjednom, i ona je
pala s konja sv. Pavla, točnije,
doživjela potresnu metanoju
pa za mlađom sestrom Edmonijom
brzo otišla u Kinu.
Marta i Marija.

Lottie je učila običaje, širila evanđelje i
bila zabrinuta što su
misionari u Kini umirali
od iscrpljenosti, bilo ih je premalo.
Pisala je duga i živa pisma u Foreign Mission
Journal
ali jače pojačanje nije dolazilo.
Pjesnikinja, pisala je o vjetru i rijetkim kišama
u Šantungu,
o svom lijenom psiću i izoliranim kopačima zlata
i kako bi, da živi tisuću života,
svakog dala Kini.
Godinama je pekla mirisne kolačiće
i dijelila ih gladnoj djeci. Govorila im je o Isusu,
slađem od meda. Mljackali su i zvali je
Kolačić teta.

Ostavila je sjaj gradova i krenula po selima,
osnovala je škole za nepismene djevojke
i iskusila ružičastu pjenu njihove radosti.
U duboke se sutone nadala muškoj ljubavi,
misionarskom braku s heretikom i
bivšim učiteljem, C. H. Toyem.
No lakše je bilo osvojiti Kinu, nego tog pauna s
Harvarda. Ostala je sama i
uskoro pala pod tristo jahača apokalipse,
pod kugu, kinesko-japanski rat, glad, boksersku
revoluciju.
Pod zmajeve, kundake, bombe
bombe, bombe, potrese.
Raskidani su ljudi po cesti vikali,
umirali od gladi i bolesti.

Kad više nije bilo ničega u ladicama svijeta
sve je svoje razdala gladnoj djeci.
Kao s grane gdje žive počešljani i uhranjeni
pala je na trideset kilograma, tresnula kostima.
Pisali su joj s uskličnicima znanci i braća
iz Amerike,
i sama je znala da mora natrag
na oporavak. U zračnu komoru
zapada.

Pa ipak.
Ona koja je godinama pekla kolačiće
umrla je od gladi,
na povratku kući,
negdje u luci Kobe.

Iako ne izgleda tako, ona se
vratila, zauvijek.