Kafkin nož | Dorta Jagić

ZADAR PUTUJE PO SOBI

Mjesecima grad putuje po mome stanu,
vozi se na pet bunara
pa tri bunara, cikće kao stara Atena.
U napušenosti od sunca
skida mi i stavlja sunčane naočale,
razbije ih o zid kao badem
i proglasi turističkom zanimljivošću
te krhotine.

Kad se naruga mome turističkom zanosu,
raspe se po podu u ništa,
u stotine sitnih kamenčića s Donata, u
kamene glave s drevnih crkava
manjih od bebe planktona.

Ujutro mi skida čarapu noći s lica
nosi me na kofeinskim rukama
i daje mi da jasnije vidim
pamet predmeta u stanu.

Ovoga ljeta grad je bio dežurna svjetiljka
kraj kreveta za čitanje, i
često je stajao kao centurion
u okviru tamnih vrata posljednje,
najmračnije sobe, a
kad bih pisala pjesme,
tjerao je sablasti samoubojstva
pjesnikinje Antonie Pozzi
da se igraju skrivača
dolje na Narodni trg.

Vani je galebovima i zvonima bistrio
slojeve od vina pijanog zraka
ili jutrom visio naopako kao bijeli šišmiš
benediktinki
sa štrikova na kojima se njišu nadute
bijele košulje i plahte
kao jarboli i zastave.

Neki su mali gradovi metropole
koje otvaraju svoja brojna vrata
i naprave propuh jak
poput najvedrije sudbine.

Takvi gradovi posole
i rastrče po površini mora
od kontinenta kostoboljna,
bljutava i trapava stvorenja.
(Ni Alfonsina Storni ne bi mogla
s kamenjem svojih pjesama oko
vrata potonuti u smrt)

Na odlasku, grad se ne da izbaciti iz torbe,
iz glave, iz godine blata pred nama.
On, kao suncem obrastao bodež,
uraste duboko u prst,
u zagrebačku sobu,
u tijelo.