Kafkin nož | Dorta Jagić

LADY HESTER STANHOPE

Draga Wirginia,
ta je otkačena Hester imala vlastitu sobu i lovu.
Nakon što je njezin poslodavac, British Prime
Minister i neženja,
voljeni ujak William Pitt, blago u bogatstvu umro,
država joj je odredila
čak
mjesečnih £1200
a britansko visoko društvo ostalo je udivljeno
svijeno u u obliku njezine crvene štikle
i godinama nakon što je skočila
s dna kristalnih čaša kroz monokle
prema letećim sagovima i
nježnim ptičicama istočnjačkih pisama.
Bile su joj 33 godine.
Simbolično.

Istražujući Aškelon znala je da će
se taj pothvat priznati prvim modernim
istraživanjem Svete zemlje.

Romantični i poznati su joj se divili;
kažu da se, po njenom dolasku u Atenu,
opijeni Lord Byron kao lud bacio u more
da bi je, poput muške sirene, dolično pozdravio.

Nakon brodoloma kod Kaira, izgubivši sve, skida
krhku tkaninu, oblači nepotopivu mušku odjeću
i kreće dalje, put paprenog Istoka.
Odbijala je nositi ženski veo,
zapravo, kidala je svaki zid i veo svijeta
pa je uskoro s dvadeset i dvije deve
probijala mjedene vratnice i
rušila prekrute zakone istočnih gradova.
Sa šiljkom nosa prema Palmiri
prošla je pustinju punu škorpiona i beduina
da bi u tom gradu, čudom, bila jedina žena
dočekana krunom i grančicama.
Od tada, turban na njenoj obrijanoj glavi postao je
deblo zmije koja guta svoj rep,
ego oko čela.

Nije ju samo emir Mahannah el Fadel
prozvao “kraljica Hester”. Ali tim se titulama
drevna glina smijala.
Hester je pod zemljom blizu Gaze tražila zlatnike,
a iskopala je samo sedmonogi i bezglavi
mramorni kip. Zao znak, razbila ga je i bacila u
gladno ždrijelo mora.
Napokon
ostavila je deve drugima
i skrasila se u samostanu Mar Elias, a potom
na vrhu kraj Sidona, dom je nazvala Dahr El Sitt.
Primala je stotine izbjeglica, vladala regijom
s mjesečnom penzijom i izdašnim darovima.
Tajne riječi pustinjskoga vjetra
prevodila je kako je htjela:
ja sam jutarnja zvijezda, glavna jahačica svijeta.

Naposljetku, unatoč svili, bjelokosti i kašmiru
tonula je u senilnost, pokradena od vlastite
posluge.
Draga Wirginia,
u svojoj ćeliji nije pisala, ležala je sama s dva
grbava,
činili joj se, sveta konja
umjesto kreveta.
Goste je primala tek u sumrak
nije dala da joj vide odveć ljudsko lice i ruke,
nije dala ništa više nikome,
zazidana u utvrdi na brdu
kao idol, kao kip.