Kafkin nož | Dorta Jagić

CHICK-LIGHT

 

na svjetskim summitima razočaranih, odbačenih
pale se lomače i koketne hlače onih zauvijek
neosvojivih, nedostižnih.
neki pogođeni jadikuju po hodnicima Vanity faira,
Voguea
trebalo je hodati svijetom onako singl, onako solo
u mošusnim nogavicama svih tih
prevelikih, budućih uniseks hlača za dvoje
svadbenih hlača, ljubavnog remenja,
a ostati lakonog pod olovom tog glomaznog
obećanja
vječnog žiga zajedničkog prezimena.

ulogirati se u dating sites, supermaching
nositi taj teret u obliku zlatnoga prstena ispod kože
lica
koji se s vremenom izdrobi u prah, u uvojak kose
jalov i zarastao
od praznog
zavođenja
i ne posrtati u hodu po pufastim filmskim oblacima
dok
dole na glavnoj ulici kao na vremenskoj križaljci
ne prestaju montaže, kolaži, kadrovi, susreti
nanosi muških i ženskih lica, čeljusti, blijede usne,
zarezi bora
hodaju naprijed-natrag gonjeni silom režije
već istanjenih usana i umnih naljepnica svjetlijih
od slike muških ramena na kojima noću
u najljepšoj ulici s barovima i kockarnicama niknu
tamo gdje dođu kraljevske epolete
dvije visoke lomače za žene.
ponekad te usred bijela dana na ulici ruke zagrle,
i spale, izgaraju s tobom
voštane i tužne,
njihova je vatra kao krv napuštenog snjegovića.

Slomljeni, zadebljani ljudi zaposjedaju gradske
kafiće i bolnice
u kojima se bolno ljušte, pjevajući karaoke vrište
razguljuju se s opće praljudske u poljupcu
ugrižene usne
s koje otpadaju ti ljudi-kraste
i čajni listići njihove sasušene ljubavne nade.

Na fotografijama se smiju, a pod odbijenim,
prezrenim usnama
zubi drukčije požute, zveckaju i kvare se,
prazne se kao bočica tableta u hotelskoj sobi
Roma,
kao plavom glumicom Constance ubijeni Pavese.
Licu ljubavi izbijena je vilica, slomljen nos
ono krvari
to je od loše proteze za ljubavne riječi
koja se nosi u obliku zauvijek
zaključane brave.

Da, trebalo je nositi nogavice svih tih žuđenih
hlača, teške i krute
kao da su oduvijek bile mokre od nepostojanja
i ostati uz vlastito tijelo kao saliven,
ponosan kao lady Godiva,
poznat sebi kao put do posla, zoološkoga, crkve.

Razočarani, odbačeni, prevareni
svih zemalja, ujedinite se!
Zašto još danas ne povući nazubljenu crtu,
granicu sirovim crvenim ružem
preko tijela, preko kuće, preko lica
kao toplu pograničnu rijeku u Sudanu
uočljivu kao na divanu ispružena
i sama kraljica Kandaka,
crtu nepregazivu i tamnu za sve nadiruće
sablasti iz buick riviera, limuzina, tramvaja i
old porshea

Ostavljeni na kopnu, u zraku, u vodi
u dvanaestici i trinaestici i dvojci
razočarani, ujedinite se!
U šetnji noćnom ulicom za montaže, kadrove i
susrete
brzih kolaža od ljudi u hlačama koji svijetle
s reklamnim lampicama oko ruku
a vrte se kao zemlja – oko sebe,
oko tebe, pa oko crnog sunca
treba oštrim nožem od crvenoga ruža prerezati
svakoj
treperavoj mošusnoj žarulji grlo
čim opaziš kako žmirka svoju
hipnosis, svoju svjetlost na tebe, svoj
chick-light.
Ta te svjetlost zove u mrak,
čara, mami, paluca, muca, drobi, tuca
bilo gdje, u sobi, u mraku,
na trgu

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.