Kafkin nož | Dorta Jagić

LABUD POD MOSTOM

 

Ponekad
svijet je lijep kao pir,
visi nad nama kao lažni kristalni luster
i pucaju čaše pune nektara o porculanske zube,
stolice su uredno popunjene oko
obiteljskoga stola za sedam milijardi
mogućih objeda sreće.
Kad nestane svjetla,
ponekad osjetiš krv na jeziku
i da su nam stolice
zarivene u izmet svinja iz tundre
nagutanih biserima,
u dijamantne lubanje Damiena Hirsta
a nešto bijelo, poput prazne,
otrovne damske rukavice, omota se oko vrata
i guši
davi kao jmbg, porezni broj, oib.
Duh pitona, nije to tako rijetko,
recimo
prije mnogo vodenih godina
ta se kolutava sjena omotala oko
vrata Isadore Duncan u Nici i
vrata Jesenjina u Petrogradu.
Jednom sam u snu vidjela
tu oprugu smrti, sjenu što vreba na labuđe vratove
kao
mrtvačka ogrlica, tu
najdužu omču svijeta,
pitona reticulatusa,
u rijeci ispod mosta u Gdanjsku.
progutao je neku ženu.
Poslije dva tjedna, u samotnoj večeri,
vidjela sam ga u terariju u podu restorana
kako bulji u svoje golemo jaje
i u crnim balerinkama stala mu točno nad glavom.
Sutra sam se vratila na most
na kojem je netko napisao freedom, nacrtao pticu,
ispod je klizio najljepši labud.
Pomislila sam kako je samo život
mogao tako svečano sjesti na raskriljeni
Isadorin jastuk.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.