Kafkin nož | Dorta Jagić

NEOTVORENI PADOBRANI

 

Kad bih te zagrlila u toj maloj kraljevskoj sobi,
na sve bi se stvari navukla tanka opna od živaca.
Kad me dotakneš, stabla i šume svijeta me bole.
Cijeli svijet bude preoštro odrezani grm ruže,
i golema vinska čaša koja se drobi kao led
na Barentsovom moru,
puca od slatkih sudara mojih i tvojih materinjih riječi.

Nema te i ovih je nezagrljenih dana sve tupo i tiho.
I previše lako razumijem riječi ljudi na cesti.
U mojoj pučanskoj sobi, kao i u mojoj morskoj
ugostiteljskoj zemlji
– daleko od one stare okrunjene sobe –
iako život buči, sve je na svome dnu tiho, i cipele i
trogloditi,
kao u posljednjoj šumi na svijetu.
Sad kad pišeš iz daljine, tvoj je jezik prevelik i
nepoznat njemački goblen,
osluškujem kao bezuha Penelopa taj
zvuk boli. Nešto kao besmisleno ubadanje iglom u
tastaturu, u papir
u žile, u kosu, u prastari nokat što pokazuje sjever.
Svakoga dana iz tvog najdaljeg kuta primam udarce
zubatih slova,
umlauta i čekam da se tiha sfera svijeta
proširi iz kodova u oči. Da poteče u mutnim,
nejezičnim valovima i
naplavi nas na prvu i posljednju obalu.
Gdje čak nema ni tebe ni tvoje djece.
Gdje smo samo mi, dva neotvorena padobrana.
Columbo će nas već odvesti na olupini Millenium
Falcona
na koraljne grebene neke plave zvijezde,
u nebabilonske poštanske katedrale i
neke od ljudi neosvojene kolodvore
gdje je Riječ opet tijelom
postala.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.