Kafkin nož | Dorta Jagić

TRNOVA DUGA NA KOŽI

 

Toga vječnog rujna nad Grazom je stalno
sjala žareća kiša
i padalo kruškasto sunce po pločnicima,
kao riđe nezbrinuto dijete,
kao slatko-gorka čađa.

U zraku je bila rastopljena
rajska nova godina, Roš-hašana.
Danima sam bila sama na štulama olovaka i
ulicama
iscrtanim olovkama,
sretna kao mlada Teslina struja, kao
kraj nježne mletačke balade.
Nekih bih se podneva na obali rijeke
igrala vraćanja crnih bumeranga iz glave
u mulj brzih voda Mure.

Ali najljepše je bilo da sam svakoga jutra, po
izlasku iz dvorca
prvo u vrtu na cvjetovima ugledala
plavičasti znoj Božjeg uma.
Njegove se kristalne suze zakotrljaju niz travnate
puteljke
iz kanalića fotona, paradoksa
na neku drugu, potrebitiju stranu svijeta.
Te suze urezuju male duge u tlo i kuću puža
ekstatične kolaže, nebeske tetovaže.
Kvadrature duga.

Prolazili su dani, i ja sam zavoljela pjesnika.
Lijepog, ljepšeg od La Grande Arche de la Défense.
Pjesnik kojeg sam na vrhu grada zavoljela
ima tihu olovku i nebo nad Grazom
stisnuto za vječno nedjeljnim košuljama
Morrisseya.
Ponekad je težak od mesa i zemlje, ne vidi da su
njegove austrijske usne nalik su na tu malu dugu
savršenog božjeg uma.
On mi je jedne noći kažiprstom ispisuje po nozi,
po ristu, po mojoj običnoj koži
dok su se nisko pod mjesečinom stvarali
mali vremenski obrati, strune, kvantne petlje i
laki ljubavni kristali.

Sutradan u samotnoj šetnji dogodilo se izum
krvave duge.
Moje su bose noge
naišle na nizak trn, olovku, šiljak koji istovremeno
raste
iz Golgotske krune i
iz neuglednog grma u austrijskom parku.
Duguljast trn mi je zarezao lûk u kožu
po putanji njegova prsta,
i izlila se krv iz raspora duge,
hipnotična kao bijeli pariški slavoluk,
kao akacijin plod, kao teofilin.

Danas ispod sandale imam omen, srpast ožiljak,
ili zapis nebeskoga mosta izvijenog do druge
strane
do one najnježnije točke svijeta.
Tamo me čeka pjesnik s usnama od svinutog neba.
Na dodir njegova kažiprsta piše,
crvene se ranice otvaraju i zatvaraju
kao zastave, vijore sekundama, godinama.
Nije bitno brašno koje sipi u rupu prošloga,
nitko ne mari za noževe vremena.

Duge oslobađaju put u sreću
kao mudro i razdavjanjem neranjivo
Crveno more.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.