Kafkin nož | Dorta Jagić

JEZIK ZIME

gle, zima je. opet dvije stotine noći zima jede ljude
kao arktički piton.
neizdrživo je kako iz te visoke tube u mezosferi
drugorazredno, čađavo nebo kao pasta tanko curi
na ljude, kaplje curak iz prazne ambalaže
upotrijebljenog
adamovog šampona na svako golo stablo,
pokleklo koljeno i namočeno tjeme.
svi meteorolozi i ginekolozi u crnini pjevaju baladu
odviše je tanak crveni curak života zimi,
kao od zelenkaste bale vraga
istanjuju nam se usne za ljubav i organi vjere.
vidimo da je duga zima navučena naopako preko
tijela pješaka
kao premali i tanak džemper.
za doručak poslužuje se kaša od crnih cipela onih
zauvijek izuvenih
pred vratima x-ray kabine,
za večeru subatomske krhotine noktiju i
kose mrtvih predaka iz Mađarske, Bosne i
Slavonije.
jednom sam vidjela golu zimu.
zima je duga i debela kost pahulje
zabodena u grlo dječaka zatrčanog niz sleđene
stijene
praznoga olimpijskog bazena.
zimu su jedva izvukle svojim plesnim nožicama
dvije prolaznice i
poslije plakale koliko je bila debela i crna.
ta vijest nije bila u dnevnim, već u noćnim
novinama.
zima je kvas u kori jastuka – u kori zida – u kori
kruha
ne mijenja oblike i hvata se
za krhke i samotne podrume i tavane.
zima je vrh jezika zalijepljen za sleđeno staklo,
odatle ta sonorna tišina i tajna sitne buke.
zima škripi kao ledena rima mokre grane sa
samom sobom,
luda je kao trčanje sklopljenih očiju prema zidu
i ispružen kažiprst izgubljene
muške rukavice u šumi.
zima sve grebe, tetovira po nama masne tuljanove
točke,
njezin jezik je nepovratnost svih toplih riječi
zapelih u tuđem a
voljenom,
nikad dotaknutom uhu.