Kafkin nož | Dorta Jagić

KAFKA NA PLAŽI

Piješ moje oči i pivo a Kafka je tvoj omiljeni pisac.
Mučenik.
U tvojoj videoigri
s kraja devetnaestog stoljeća
nigdje nikoga, samo
Kafka korača dalmatinskom plažom, krvari.
Kafka cokulom udara u limenke i pjevuši svoju
poznatu definiciju ljubavi
Liebe ist dass Du mir…
Blještavi nož biserne drške s otiskom crvenoga ruža
viri mu iz ponora trbuha.
Bijela mu košulja lepeta na crnom dahu svijeta.
Odjednom ga, kao i svakoga tko razmišlja i voli,
pas svijeta ugrize za lice.
Iz rane je poteklo majčino mlijeko.
Kafka mu samo kratko objasni
da je ljubav mili nož njegove djevojke za rovanje
utrobe
i da se psa zakona to ne tiče.
Što Kafku ne ubije, to ga raznježi, umili.
Spušta se noć, sirište nerođenih galebova.
U njoj se čuju samo pijani zvižduci i brodske sirene,
one morske su pretučene i nijeme.
Sa sjevera bruje zatrpani rudnici.
Dolje u luci vjetar zavija hitove na usta potonulih
klavira.
Kafka korača trgom pokraj gradskog
sata s dvije naoštrene kazaljke, dva noža vremena.
Kafka se ne zna mačevati.
Zna da bi trebao požuriti kući, izaći iz igre.
A čini mu se da je kasno, da se spušta teška
ružičasta magla
s planinskih pustara
na kamene kuće, žene i borove kao
nečiji krvavi svršetak.