Kafkin nož | Dorta Jagić

PORTRET DJEVOJKE S BISERNOM
NAUŠNICOM NA ALJASCI

Na Aljasci je, među kućicama, izrastao, kao
mliječni zub
izbio se iz poznate slike na tlo,
živi portret Djevojke s bisernom naušnicom, žene s
mesom od
zablaćenog obalnoga rebra i
kostima od bisera s peraje. Oko fine joj kože bruji
vedra tama
brodskih motora, muškoga znoja i
crnog ulja psovki.

Divlji aljaški lososi i kolege ribari zovu je Mili,
jer joj grlo luči med i mlijeko. Ljudi je rado
gledaju u toplu brazdu zjene,
oči su joj dvije ribe, mirne kao da nigdje nema ni
sprovoda,
ni zaražene krvi iz lakta dječaka roba,
ni starih američkih tableta u vojničkim džepovima.

Kao da je Bog drži za kosu
Mili hoda od malena po vodama krajnjega sjevera,
zavrće nogavice djeci kraj uzanih obala
noću se odapinje kao kost iz grla
haskija, gore,
prema bijeloj zvijezdi.
Ponekad prenosi poruke medvjedima
po ledom pozlaćenim rubovima svijeta.

Kad nije radnik na brodu
sama svojim rukama gradi kolibu od svakog
onesviještenog debla
i fućka, pjeva na plamenim nebeskim jezicima
između vrućih lonaca i tava
među zidovima jedinog restorana u Nakneku.

Ali i u zraku uvijek su prve ribe.
Još u avionu sjeti se slavne ribarske priče
s tajnom broja 153.
Kada sleti na tlo, prvo riječju stvori veliku mrežu,
potom je splete,
baci u dubine
i odjednom, srebrni lososi probodu sa svih strana
kuštravu kosu njenoga jadranskoga oca
s kojim dijeli prezime i lice.

I dok u tami rembrandtovske sobe na Gornjem
gradu
sama uči hrvatske jezike,
njezino lice, kao zublja, osvjetljava slova knjige.
Njezina je slina slana od daljine, kao Beringovo
more,
njezino je blago srebro riblje kože.
Njezina je jedina rana
kad joj molitva ne poleti, kad ostane
nasukana na suhu rupu oborenog
bližnjeg, nekog čovjeka-debla.