Kafkin nož | Dorta Jagić

THE MIRACLE OF LOVE

 

Još u sumrak s neba je u moju sobu pala na glavu
Annie Lennox, pjevajući The Miracle of Love.
Ugasila sam radio malo prije
nego su se u ljetnoj noći
zvijezde pootvarale kao šampanjci,
iscurile po talijanskim prozorčićima i fasadama.
Dok sam jurila Grazom, u srcu su se zavrtjele
same okrugle naušnice i ljeskave siluete ljudi
novo stvaranje grada samo za mene u pola sata,
mala antimaterija
sve do našeg susreta u maloj Ulici umjetnika
ispred sivih ekrana, plošna bespomoćnost slika…
Poslije izložbe samo riječi tanke kao
punoglavci i pod jezikom crna zemlja,
tamna pjena
ali izvadila sam nož ponoćne duge!

Točno u ponoć provukli smo se kroz prorez,
u prve guste riječi i nebo koje se slobodno ruši
na nas, viteza i princezu na torti
u kraljevskom vrtu nad gradom
u kraljevskom stanu nad gradom.

Dugo zapisujem u svoju punu čašu pa u svijeću
noć, sveta noć!
Sve je zamaglilo od njegovog plavog iz oka i božjeg
plavog
i zagasiti vrtovi puni jabučica, kao dječaci
i cvjetovi tamni kao vjetar,
tisuće smo ih mogli ubrati
i potjerati sve te zvijezde
koje su poslije miješanja naše krvi
zapjevale Bowiejevu fugu:
zvonik, naopaki sat, kovana kapija
kasno je. otprati ga, princezo,
er muss gehen!

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.