Kafkin nož | Dorta Jagić

PORTRET DRVOSJEČE PJESNIKINJE SA PSOM

 

Ta lijepa žena s dalmatinskom ljestvicom zubi
što svijetle u tami
kod kuće leži na letećem ćilimu
i pijucka Carverovo srce na slamku.
Poslije ručka s Murakamijem prolazi kroz zidove.
U grad izlazi s jeftinim rendgenskim naočalama čiji se
okviri gule na dodir kandže sunca.
Jutrom me na kavi na najizloženijoj terasi čuva, grli,
mije, brani, ziba, čuva, krije,
samurajskim obrvama rastjeruje bose zadarske
Hamlete
što gostima prijete s naoštrenim škarama,
kreči me u ružičasto kao svoje dijete.

Zovem je od milja Feđka, po Harmsovu junaku.
I kad šeće i kad ne šeće maslinicima i šikarama
svoju argentinsku dogu Titu, ta Staša
liči na Charlotte Rampling.
Njezini se natekli kapci žele
spustiti na nas kao smak svijeta. Staša piše priče.
Na svim natječajima kesi bijele uskličnike,
krvavu kičmu lovca i pobjeđuje.
Bogata je, iz svemira izgleda kao Proust. Uzgaja bilje
u svemu,
mesojede plaši golemim pupkom
punim bosiljka i zrnja japanske babe.
Dok kuha vino kolovoza, ona je drvosječa zaspao
uz deblo okrunjenog kaktusa iz Arizone
na kojeg se u oko nabio i umro
najveći pustinjski bizon.
Bila je obavijest u starim republikanskim
novinama.

Voli čitati moru, na kupanje donosi u torbi
knjige kao nerazvijenu djecu,
deset malih Carvera, Cortezara i Calvina.
Nakon što na plaži razdijelimo knjige kao perece,
puštamo ružne, debele japanke
i nezrele ručnike da skaču slobodno po rivi.
Samo kraj mora naša tijela budu zlatni remenčić
koji sunčamo na onom svirajućem mjestu grada
koje usred noći pozdravlja sunce i
gdje nas danima čeka ruski brod Nadežda
da se nasmrt pregrijemo i zamolimo zimu.
Čeka da se napokon otisnemo s fenjerom
u krznu djeda i polarnog labuda,
u krznu pijanog Rusa
Leonida Andrejeva
za Vladivostok.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.