Kafkin nož | Dorta Jagić

RIM, MRTVE SNJEGULJICE

Rim nas je uvio u Koloseum.
Poslije svih arena, foruma i fontana,
stalno nadomak prezrele geometrije rimske ribe,
poželjeli smo vidjeti Baziliku Sv. Petra.
Nad Berninijev obeliskom proboden dlan,
njegov Piazza del Popolo,
nadvili su se oblaci teški kao Michelangelovi
bubrezi,
ozbiljni kao srednjovjekovne metalne sfere.
Počela je padati oštra suptropska kiša,
prazno sjeme vode na
egipatski obelisk Ramzesa II.
prizor prvi.

Nije više bilo ni mrve od sendviča nekog turista.
Kako su turisti uglavnom bića od prerađenog
šećera,
svi su se razbježali pod kišom.
Osim nas četvoro naviklih na sol
i knjige
ostao je samo neki rimski hipik zakrvavljena čela,
s iskaznicom jeruzalemskog sindroma.
prizor drugi.

Kao da smo paunovi dukati, papini zlatni
patlidžani
mogli smo utrobom Crkve Sv. Petra hodati sami.
Šutke smo koračali visokom dvoranom slave
odjednom mali kao nepriznatost,
sitni kao atomi odrezanih mošnji dječaka iz
Bečkoga zbora,
mali kao od moljaca nagrižene
krpice za monokle u kutu
muzeja svetih voštanih figura.
prizor treći.

U staklenim ljesovima dimila se tišina.
Prastara, tajanstvena tišina.
U suhoj mikroklimi ležale su u pravilnom nizu
mrtve voštane ostarjele muške djevice.
Motrim i znam da sam motrena.
Od nečeg starijeg i kostobolnijeg od Rima.
Gutam slinu.
U lutkastoj raskoši, pape leže bez snage da
ispljunu
jabuku iz grla, kao Snjeguljice
nekog sivog i nevidljivog što nas mjerka
s crnilom ispod zlatnog rimskog nokta.
On sjedi gol na uzvišenoj stolici u samom centru,
osjećam da brine ima li uvijek dovoljno studeni,
dovoljno kisele noći
u crnoj cokuli svijeta i
u svim tim crvenim šlapicama.