Kafkin nož | Dorta Jagić

KABANICA RIBA

 

Izvana, ne razlikuju se od prašne ceste
kojom vuku crne vreće s leševima boca.
Koža oko njihovih očiju nalik je
dnu pet pepeljara ukradenih iz najpljesnivije krčme.
Neki ljudi kojima je netko u kadi sa šampanjcem
progutao ime
kruže u gladi ovim ulicama kao monade čepova
i praznine boca perutavim tramvajskim okretištem.
Gaze svoje razvaljene cipele kao da su dva prazna,
škripava trbuha.
Glad je ogrtač, teška i pripijena kabanica.
Kabanica seže do poda. Upadljiva je,
ne štiti od pogleda, nego od ugleda.
Mora da je teško gacati pod njenom silom.
Moja susjeda M. je nosi pred svima. M. je sve tanja, a
kabanica je deblja.
Mora da je teško koračati ovim isplaženim, ponuđenim
svijetom,
a toliko je toga drečavo, stoglavo i priča o sreći
na svih stotinu neonskih i vlažnih otvora,
a ti si, monado, prazna boco u boci, svjesna samo olovne
težine
obruča što se oko tebe
steže, kopča oko želuca. Pokriva te cijelog,
ogrće od svijeta.
Ledeno i sklisko mazi, grli, nalik ljudožderskoj ribi.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.