Kafkin nož | Dorta Jagić

GLADYS AYLWARD

Tako su to prikazali u dopadljivom filmu,
a možda je tako i bilo.
Padala je kiša nad onima koji ostaju kod knjiga i
kamina
čaja, keksa i vina
kad je skromna londonska dadilja, Gladys,
kršćanska obraćenica
i pustolovka nepodvezanog jezika
pošla s malo ušteđevine
oslobađati zarobljene strance.
Točnije, odvezati, pomazivati, ljubiti
stotine podvezanih ženskih stopala
i duša.

U hladnom kupeu stisnuta među vojničinama i
drvosječama, polako je disala i
dugo zasijecala nožem vlaka
u to tvrdo srce prostranstva,
dok transsibirskom željeznicom jednoga jutra
nije skliznula u beskrajni čajnik Kine.
Bila je upadljivo sama, neudana.
Negdje u prašini provincije Yangcheng
s ostarjelom apostolicom Jeannie Lawson
otvorila je The Inn of Sixth Happiness,
malu krčmu Šeste sreće,
utočište za putnike namjernike,
mačke, skitnice i obraćenike.
Kraj ognjišta gostima bi naglas čitala evanđelje na
kineskom
kao lijepe narodne priče.
Sto puta na dan u opasnosti,
stigla je zalijevati cvijeće.
U buni je promijenila zatvorske uvjete, i
usput je slušala ptice.
Spasila je i usvojila stotine siročadi. Bježala preko
planina.
Zbog velikih djela
Kinezi su joj dali ime 艾偉德 Vrla, Časna.

Pola stoljeća kasnije u pozlaćenom čajniku
Hollywooda srcousta Ingrid Bergman
u odveć svilenim cipelama
glumi nam kako je to bilo odvoditi
musavoj i niskoj Gladys
svezane, napaćene
Kineze u nebo