Ništa za pisati kući o | Enver Krivac

0,33

Rekla je:

– Sve je otišlo kvragu. Prvo Amerika, onda sve ostalo. Ali nas dvoje, nas će dokrajčiti vrućina.

Sjedili smo na najmanjem balkonu na svijetu i gledali poklopac od oblaka iznad zaljeva. Sparina je bila koščata i duboka i pretvorila je grad u toplu mokru smrt, nas u komično bespomoćne robove koji koriste riječi koščato i duboko i topla mokra smrt, dnevno i noćno jer bilo je mokrotragično i malo zraka platili bi skupo i rado. Spustio sam kažiprst na njenu medijalnu bedrenu suzu i spojio kuglice znoja u dijamant tako da izgleda kao mafin. To je bilo sve što sam znao crtati, dijamant kao mafin.

Rekla je:

– Sad je i ovdje, kao da dolazi kući.

Iza nas, u sobi, na stotine papira s istim motivom mežuralo se, od vlage, po zidovima i plesalo na slabi ritam slabog ventilatora. To ljeto stopala su joj imala okus po dijamantima, sjajan, i to je bio naš grb. Heraldička ostavština izvanrednog poznanstva. Govorila je na dva načina. Ili je prosipala po malo, kao sramežljiva ptica ili je prolijevala bujice feljtona, bez milosti za slušača. Dok smo gledali s balkona, bila je kao sramežljiva ptica. Gledala je u munje duboko u poklopcu od oblaka i rekla:

– Kao da nas Bog fotografira. Barem ćemo biti na istoj slici.

Onda me ispitivala kakve je što boje, vidiš onaj auto, vidiš ona svjetla, vidiš onu zgradu, kakve je boje. Plavi, zelena, smeđa, odgovarao sam, sve pogrešno. Moje oko otporno na imena boja i igra kromatskog kviza su je razbudili. Ustala je i napravila dvije limunade koje su izašle na pore brzo brže najbrže. Kad se vratila na balkon pretvorila se u bujicu. Samo pričaj, mogao bi te slušati cijeli dan, rekao sam joj jednom zateleban, bezbolan, krajnje radostan. Kasnije sam znao i zažaliti zbog te izjave, ali pronašao sam je i izabrao između tolikih.

– Znaš što bi nam još bolje sad sjelo? – pitala me, stavila mi ruku na usta i odgovorila – hladna kola. Postoji nekoliko savršenih načina na koje se može piti – nastavila je. – Da li te zanima?

– Jedan od boljih je iz 0,33 limenke. To je potpuno drukčije iskustvo od čaše. Čaša je uslužan i raskošan predmet, ali limenka, limenka je polumehaničko metalno voće koje skriva svoj sok i moraš je otvoriti, slomiti joj dio da bi otkrio njen šećerni pikavi kernel. A tu je još i zvuk otvaranja, gutljaj kojeg moraš naučiti gutati, naučiti ukrotiti tu neuslužnu, neraskošnu rupu i taj oblik i ta mjera je taman da poželiš još jednu. Ne moram ti ni reći da je i okus drukčiji. Samo, naravno, mora biti potpuno hladna, inače nema nikakvog smisla, kakogod da je piješ, iz boce, čaše ili bakine terine, kad nije hladna je cjelovito i potpuno sranje. Razumiješ, nikad bez leda.

– Ali, led samo razvodnjuje piće – rekao sam. – Treba koristiti one čaše s duplom stjenkom.

– Riskirat ću malo razvodnjenja za zveket leda o staklo – rekla je. – To je zvuk aristokracije.

Na mjestima krhka i posebno dirljiva kao otvaranje olimpijade. Na mjestima posebno tužna kao što smrt astronauta uvijek bude. Premorena mokrinom i lošim vijestima. Dlanovima je obrisala vrat i ispod vrata i rekla:

– Možeš li zamisliti da ovakvo vrijeme nikad ne prestane, da je stalno, da je uvijek?

– Bangkok? – pitao sam.

– Još gore! – rekla je i ispružila ruku prema zaljevu. – Ovako.

– Pakao na Zemlji! – odgovorio sam. – Ne želim to ni zamisliti.

– Ne kažem za sve ovo što se događa, za Ameriku i sve ostalo, ali da Bog nije mogao ništa učiniti po pitanju vremenske prognoze, to je stvarno sramota! – rekla je i nasmijala se.

Kad sam čuo i sve ostale savršene načine na koje se može piti kola, ustala je i opet otišla unutra. Ostao sam sjediti na najmanjem balkonu na svijetu. Poklopac je bio crven ili žut ili tko zna kakav, kao da ga je odlučno, otežljivo dijete svom snagom napalo krajonima. Iz kuhinje je uskoro zamirisalo samo onako kako je ona to znala učiniti i to je bilo dobro. Ovaj grad, inače, daje na ljudski urin i pseći izmet.

Kad se vratila rekla je:

– Drago mi je da ove trenutke provodim s tobom.

– Privilegija je sva moja – rekao sam na engleskom.