Ništa za pisati kući o | Enver Krivac

RUTINA

U hodniku je stajao pauk njene visine. Ukopao se u pločice i drhtao debelim dlakama. Strah joj je smočio gaćice žuto. Digao se na zadnje noge kao medvjed. Cvokotao je i prijetio kao medvjed. Koraknula je korak unatrag s hladnih hladnih pločica na laminat i zatvorila vrata. Pauk je stenjao u hodniku i jecao kao medvjed. Puhao je i lupao nogom kao medvjed.

Disala je u vrećicu i nije radila ništa, što bi radila, utrnula je od straha i nerado progutanih tableta. Mislila je da može uvući suze jakim šmrcanjem pa je šmrcala kao kit ili astmatičar ili kit astmatičar ili kakva preša za papir. Sve oko nje, izgledalo je tako, bilo je poliveno juhom od rajčice. Odlazila je do prozora, gledala gore, gledala dolje – Upomoć! – što bi vikala, a vani nikog. Đubre je prerezalo telefonsku žicu, sažvakalo ruter, probalo probiti u dnevni boravak, razbilo staklo na vratima, ali mudrica je na vrata namakla ormar. Televizor je još radio i grijanje, a onda je đubre smlavilo osigurače. Sjedila je u mraku dok joj se razum i raspad sistema nisu pomiješali. Da je barem kat niži, skočila bi. Da se barem ljudi vrate da ima kome vikati s prozora. Glas je već potrošila. Dođe joj da sve izvrne na pod i cijelu sobu okrene naglavačke bez da se pomakne. Nema ga, nema ga, nema ga, nema ga. Nema više mirnog sna ni zlatnog slambera dok jutarnje ptice izvode po krovu. Ovi osjećaji pripadaju u zoološki vrt.

Onih par marendina što su joj služili kao tv-večera i na pola puna bočica od pola litre brzo su došli kraju. Slaboj i neispavanoj učinilo joj se da je sve to samo zamislila. Nema ničeg u hodniku, kakav pauk od metar i sedamdesetčetiri, luda si ko šlapa i fantaziraš, bojiš se bezveze pa što bi tebe povrijedilo da napustiš stan ponekad, ti si posebna žena i Mjesec se vrti oko tebe. A pauk je svako toliko udario tijelom u ormar kroz rupu u staklu – Ne ideš ti nikuda! Ostalo vrijeme je divljao i grebao sa šesnaest oštrih brokvi, brukvi, klinova, kami, srpova, cepina, škara, pandži, kandži, igala, šiljaka, bodeža, noževa, svrdla, noktiju, nogu, toliko da je hod podnika prekrio iverjem. Svaki put kad bi odskočio, čuo bi se rožnat klizaj po pločicama. Svaki put kad bi doskočio, seizmografi su plesali, uramljene fotografije padale su sa čavala, opraštale se od zidova, zbogom, baj baj i adio.

Znaš, njoj je tako skoro svaku večer. Što ćeš napraviti po tom pitanju?