Ništa za pisati kući o | Enver Krivac

GOSPOĐA MOND ILI FONT

Kakav to stroj sanjaš, Spavalina? Aparatus za bezopasno ljubljenje pčela. Jastučić lijevo, tu ide ljudski poljubac, jastučić desno, neusporedivo manji, jastučićić, dakle, tu idu pčelinje usne, a u sredini slaba struja i sva mehanička čuda. Spavalina pusne lijevo, sva mehanička čuda prenesu poljubac desno i rezultat je uskoro i lijevo i desno i gore i dolje i posvukud medoskoci i med slađi od meda teče joj iz uha dok sanja.

Većina ljudi živi u svijetu boli. Evo, na primjer, Spavalina. Ona ima pravo ime skriveno na osobnoj, madeže koje još nitko nije vidio, žarulju koja ne izgleda kao žarulja, osvježivač prostora koji ne izgleda kao osvježivač prostora i kako plastični predmet rafinira tišinu, to bi Spavalina mogla gledati satima.

Probudi se, sanjalice, stiže susjeda s čajem od koprive i koprenim havelokom, a s njom i miris jorgovana, taj tek zbunjuje mnoge. Susjeda se, po svom posljednjem mužu, preziva Mond, a Spavalina ju je prekrstila u gospođu Žmižmond jer je takva. Gospođa Mond je dobar slušač, tek rijetko ponekad zadrijema dok joj se govori. Mirisima iz kuhinje pretvara Spavalinu u malog detektiva, od čega li je danas varivo, a ponekad se predstavi kao gospođa Font, sve ovisno o tijelu domaćina. Probudi se, stiže doručak, stiže gospođa Mond ili Font ili ponekad Savić, Anđeo, nema sumnje.

Gospođa Mond kaže:

– Većina ljudi živi u svijetu boli ili ima veliku rupu tamo gdje im je srce nekad bilo. Uzmi čaja. Dobro ti jutro.

A Spavalina njoj kaže:

– Fali mi.

Koža na njenom licu šuti. Osvježivač prostora koji ne izgleda kao osvježivač prostora ju imitira i isto tako ništa ne govori.

Susjeda kaže:

– Ne znam hoće li ti to pomoći, ali gospodin Mond i ja smo bili kao prst i nokat. Znao mi je recitirati “Sve te vodilo k meni” od Arsena Dedića. Posebno sam voljela stih o istim piscima i istim pločama. Cijeli moj život bio je zaražen tim čovjekom. A vidi me sad! – kaže i otvara i zatvara šaku. Svaki put kad bi je otvorila, nova pčela napustila bi dlan.

– Znam ja što znači fali mi, Spavalina. Kad ti netko nedostaje, to je kao… Jesi li ikad vozila noću po autoputu i ugasila svjetla? Ona odmahuje, pogled joj dalek i pseći i svi su unutra, u Spavalininim jezerima, od bolesnog djeteta u Skopju do ustrijeljenog karibua odmah izvan Yellowknifea i još pokoja tuga.

– Osjećaj je zastrašujuć – nastavlja gospođa Mond ili Font ili katkad Crnković. – Iz brzog svijeta brze ceste u drugi svijet, odjednom, a ti juriš kroz noć kao tiha utvara. Vožnja s ugašenim svjetlima, strašna stvar. Dakako, treba razmišljati o sigurnosnim mjerama.

Spavalina gleda u pod, čaj joj na usnama, pčela joj miriše vrat i sve takvo. Digne glavu i:

– Fali mi. Izgleda da se i ja vozim u mraku.

– Spavalice, ne zaboravi ove dane i u što su se pretvorili, ne zaboravi niti jedan dan jer sad plešeš kao kuglica za fliper, čašćena udarcima sa svih strana i ples je jedini zanat koji se od tebe traži.

– Ali, gospođo Žmižmond, kako plesati kad me sve pjesme podsjećaju na njega?

Gospođa Mond ili Font ili Savić ili Palunko ili ponekad Abramović uhvati Spavalinu za ruku, parket kvrcne, kaže:

– Samo pleši. Vrati svijetu ljepotu od koje te je satkao.

Kad se Spavalina probudila, grlo joj je gorjelo. Vrata od susjednog stana bila su otvorena. Susjeda je vadila vrećice čaja iz bukove kutije.

Spavalina kaže:

– Sanjala sam vas.

Gospođa Mond ili Font kaže:

– Znam.