Ništa za pisati kući o | Enver Krivac

ORHIDEJE

U dobi od dvadesetdevet, trenutku kad se odaje ili alkoholu ili selektivnim inhibitorima povlačenja serotonina ili obitelji, dobio sam dvanaest milijuna eura. Bez imalo vjere i po inerciji uplatio sam loto ili kako se već to zvalo i dobio, minus porez, iznos isprva apstraktan, a nakon dva mjeseca euforije, paranoje i povremenih izboja novih dimenzija pojma zabava, vrlo realan. Nakon kratkog praska u uzaludnost obuzdao sam glupost zahvaljujući prijatelju koji je u dobi od dvadesetdevet izabrao četvrti odabir, biti odvjetnik. I jednoj kratkoj, a onda uspješno zaliječenoj infekciji, ali o tome drugi put, vjerojatno nikad. Uostalom, čovjek može pošmrkati samo onoliko kokaina, popiti samo onoliko martinija i opslužiti samo onoliko majstorica ljubavi koliko može pošmrkati, popiti ili opslužiti.

Organizirali smo malu tvrtku, bejbisitericu svom tom silnom novcu. Zaposlio sam prijatelja pravnika i još jednu djevojku da se brinemo o financijskim plesovima od kojih je najviše ritma imalo ulaganje u dionice. Do kraja tridesetdruge, dvanaest milijuna postalo je pedeset. Napaljen na novac i prepunoglav za to, jednog sam jutra, na jahti gospodina Ibrahima, brodu s više metara nego vijaka, osjetio ujed gubitka dva milijuna dolara vezanog uz kašnjenje radova na obali Dubaija. U sjećanje mi je istog trenutka došla slika moje nekolikogodišnje djevojke iz devedesetih i mene, skupljamo lipe, otkotrljale su se ispod kreveta kad smo skidali hlače, samo da bi popili taj jebeni čaj i nije psovka jer tako smo ga stvarno zvali, jebeni čaj i bilo nam je smiješno. Dva milijuna annuit šarenih coeptis papira otkotrljalo se ispod još ne prostrtog emiratskog kreveta i za razliku od moje nekolikogodišnje djevojke iz devedesetih i mene, nije bilo smiješno. Slijedeća scena je telefonski poziv mom odvjetniku i rečenica – Kupi mi kuću na Ugljanu. Od tada nadalje jednostavno sam bio.

Povukao sam se iz svijeta upravnih odbora. Ostavio sam im svu brigu, a sebe podmazao s najviše od onog što prosječan radnik zove sigurnom egzistencijom. Sljedećih godina bio sam Bond James Bond, sve isto, samo bez petlji internacionalne intrige. Svijet mi nije bio dovoljan. Putovao sam iz male srednjojadranske baze u Zaporožje jer sam oduvijek htio vidjeti Dnjepar, u Hudsonov zaljev jer tamo je jedanjedini Sjever, u Korintskom sam tražio nepoznat Byronov grob, postoji li Kingov Derry, Maine, kakva su to svjetla Blackpoola pa Manchester, Tromsoe, otoci Ducie, Henderson, Oeno i Pitcairn, Pomona otok u jezeru Manapouri, Veliki i Mali Diomed, pa Sapporo, onda Kyoto malo južnije pa Ulaanbataar i moja neizbježna mongolska ljubavnica. Onda Goa, malo s plemenom Cree, malo u Berlinu i šest mjeseci u tipičnoj portugeš kućici iz koje se lijepo vidi Rio Tejo, evo, ulijeva se u Atlantski. Čak sam jedno vrijeme živio u Ljubljani. Jedino u Afriku nisam nikad otišao, to me jednostavno nije zanimalo. Ali čovjek može putovati svijetom samo onoliko koliko može putovati svijetom.

Klatno se zanjihalo u potrebu za bivanje na jednom mjestu i baš koliko treba jednostavnosti pa sam nekoliko godina mislio da želim biti ribar. S Ugljana odselio sam na Ravu i uz pomoć dobrog gospodina u roku nekoliko tjedana znao sve o hobotnicama, batoglavcima, velikim ribama, podmuklim gadovima. Svakih godinu, dvije, ganjao sam novestare dječje snove. Zagrizao sam u platna i bio slikar. Jedno sam prodao prijatelju odvjetniku, ostala sam poklonio. Bio sam planinar, ne baš slavno, došao sam do Mount Elberta da bi na Kleku stao na trulu granu i slomio nogu i kuk. Usporen sam čitao sve bibliomanski shrpljene knjige, pokorio sam Kunderu, Bellowa, Hessea, Ondaatjea i sve one hitove s prvih mjesta, sve te puste Pamuke, nemam pojma Houellebecqkullequeove i tužne tužne Murakamije. Ali čovjek može pročitati samo onoliko knjiga.

Bavio sam se maketama aviona, meditacijom – bezuspješno, napisao sam dva romana i dvije zbirke poezije koje nitko nije čitao, kompletirao sam sve diskografije, sve tv-serije koje su mi se imalo sviđale, napravio sam šumsku kolibu od jasena, sam, s ovim rukama, pored Gerovčice, evo, ulijeva se u Čabranku, a kad sam se posljednji put vratio u Ulaanbataar živio sam s mojom neizbježnom mongolskom ljubavnicom u braku. Tundra je tih petšest godina bila toplo mjesto, no danas nemam sudsko dopuštenje vidjeti ni nju ni malog. Tko zna kako lijepo Batu danas crta. Nazvali smo ga tako po djedu.

A onda su došle orhideje i vrijeme se pretvorilo u mirišljavu mrlju. Krenuo sam s dvije vrste cattleya i unutar prve godine imao sam par grimiznih ljepotica. Ohrabren sam se bacio na hibride vrsta phalaenopsis i na vaniliju. Svaka vrsta ima na desetke podvrsta, ali nisam se zamarao narodnim i latinskim imenima. U mom vrtu svaka je stabljika nosila jedno od prezimena koje sam poznavao prije izolacije, a svaki cvijet osobno ime. To se nije pokazalo karmički dobrim potezom. Jednoj dendrobium Ksantipi sjajno bijelog cvijeta nadodao sam odvjetnikovo prezime i dva dana nakon što sam mjesecima čekao da procvjeta izgrizli su je nametnici. Nije bilo tog nježnog pesticida koji bi je spasio.

Bio sam temeljit. Svakoj vrsti osigurao sam potrebne uvjete. Iz Australije su redovno stizali korijeni osmunda paprati, sam sam gulio svježu borovu koru, postavio sam velike prozore na jug kroz koje Sunce nikad nije izravno sjajilo, kad nije bilo prirodnog svjetla izmjerio sam im umjetnih tisućupetsto kandela, prskao sam ih destiliranom vodom, odvajao na posebne temperature, presađivao čim su pipci prevalili rub vaze i sve u svemu, osim pojedenog advokata, imao sam vrlo uspješan nasad. Dok sam brinuo za mistične prijateljice i prijatelje, dok sam im prepričavao što sam našao na televiziji, dok sam ih samo šutke upijao ili se gubio u uzgajivačkim knjigama, nije me brinula ni samoća ni veliki rat što je parao svijet na nekoliko nejednakih dijelova ni to što moja bivša sad svjetska tvrtka proizvodi oružje koje ubija male Sunite ni smrt čiju su nam koštanu naljepnicu nalijepili prokleti mediji puni nerazumijevanja ni to što više nisam mogao u sjećanje prizvati njihova nomadska lica. Ona, ona je bila lijepa kao zimska predvečer u papučama, ta žena, nijedna joj nije do gležnja, ali čovjek može pamtiti lica samo onoliko koliko može. Jedino što me mučilo bila je moja sve vidljivija ćelavost.

Toga sam se grozio još otkako sam u osnovnoj školi čuo priču o cimeru mog starog koji je izgubio svu kosu kad je vruć nakon nogometa ušao pod hladan tuš. Kad se i to dogodilo, kad sam počeo izgledati kao Robert Picardo, onaj zanimljivi glumac što se proslavio ulogama različitih doktora, obrijao sam to malo kose na stražnjem dijelu lubanje. Do onda sam već imao dovoljno cvjetova mojih obitelji pa bi ih odsjekao posebnim namjenskim škarama i pričvrstio posebnim namjenskim ljepilom na moju ćelavu glavu. Bile su to najbolje frizure koje sam ikad imao i uskoro sam naručivao već procvjetale primjerke. I bio sam baš kao Howard Hughes. U mraku svojih četrdesetih, na radiju bluz, njegova cvjetoglava kopija – ja, prepustila je svu kontrolu. Uskoro, posljednji put razgovarao sam s odvjetnikom. Jer istina je, čovjek može imati odvjetnika i osim sitno sa ženama iza stakala aerodromskih šaltera, više ni s kim nisam nikad razgovarao.

Jedne noći s jeseni na zimu požar je odgrizao veliki komad mog uzgajališta. Konstrukcije su gorjele do jutra. Sva ljubav i ljepota malih šarmera, ne toliko rijetkih koliko prekrasnih, nestala je u brzim umiranjima i to da su umrle brzo, kako već cvijeće umire kad ga dotakne vatra, bila mi je jedina utjeha u inače vrlo dobrom policom osiguranja pokrivenoj nezgodi. Podmetnuto ili ne, nije mi bilo važno. Spakirao sam odjeću i samo jednu biljku i napustio zgarište. Postojao je samo jedan cilj. No, do Mongolije nisam stigao jer sam odlučio nakratko skočiti do Nacionalnog botaničkog vrta u Singapuru, jedinog mjesta na svijetu, osim Kraljevskih vrtova u Kewu i onog ludog grada u Južnoj Americi, gdje se čovjek može u velikom stilu pozdraviti s orhidejama. Tu me zadržala, a nakon nekoliko mjeseci i potpuno zaustavila plućna bolest. Neka strana. Neka zaustavljajuća strana plućna bolest.

Posljednje dane proveo sam u vrtu bolnice u društvu boce kisika i drugog umirućeg bogataša koji je do najposljednjijeg daha mobitelom imitirao kontrolu nad carstvom. I onda se jedan petak dogodilo i u subotu u podne i trideset na prevrućem hindu groblju stavili su me ispod i na grob mi posadili maćuhice.