Ništa za pisati kući o | Enver Krivac

SMRZOTINE

 

Jedna od prvih stvari kojih se sjećam je “Moja Milena”. Dolazila je kroz mrežasti zvučnik malog radija. Radio se uključivao u dva koraka – stabilizator, onda prijamnik. Baka je stajala s lijeve strane i zamišljala knedle sa šljivama. Prozori zdesna bili su dvostruki i prošarani smrzotinama u razgranatim cvjetnim uzorcima. Smrzotine su bile prošarane slovima i crtežima mog hladnog nokta. Bilo je to jednostavnije vrijeme.

Ljeti sam s tog prozora satima zapisivao registracije prolazećih vozila. U veljači je postajao platno za nespretne tanke žljebove u frostu. Ponekad i u veljači, pradjed nas je sve najurio van. Dobar je on, uči me engleske riječi i da mi da sjedim u sobi dok slika, ali kad popije moramo ići spavati kod susjede ili dolje, kod druge bake. Jedanput nas je iste večeri dvaput istjerao. Prvi put nas je zvao natrag.

Prabaku nije volio. Govorio joj je:

– Sve ćeš nas potrovati!

Pronašao ju je u gradu na obali Dnjepra u Ratu koji će okončati sve ratove. Ranjen u trbuh, dvije tisuće kilometara od kuće, završio joj je na krevetu u bolnici gdje je volontirala kao medicinska sestra, oženio ju, doveo kući i napravio joj troje djece. Točnije, četvoro, ali prvo je izgubila još u svojoj domovini. Nova domovina joj se nije sviđala. Tako je pristupila i jeziku. Kad nam nije pričala o kućama na kokošjim nogama ili dok nije pjevala, šutjela je na mješavini materinjeg i lošeg gorštačkog.

Jednom ju je ostavio na deset godina. Otišao je u Ameriku tražiti posao. Našao je novu obitelj. Kad su ga deportirali i smanjili mu svijet sa ulica Chicaga na gorski pakao ‘34, zamrzio ih je sve. Mene je volio. Svejedno sam bježao s drugima. Uglavnom su me nosili. Prabaka ga je nadživjela deset godina. Smatrala je to dobrom osvetom, deset za deset – rekla je dva, tri dana prije smrti.

Ljeti sam s tog prozora gledao lipu. U veljači se lipa zamaglila kroz duplo staklo. Sjećam se i ruskog Pinokija, zvali su ga Buratino i da sam volio crtati novogodišnje čestitke i da je jednom grom udario iza crkve, nema pedeset metara, sijevnulo je i prasnulo u isti čas, cijela se kuhinja zabijelila i krov je poskočio. Jednom sam propao u snijeg do struka i nisam se mogao izvući cijelo poslijepodne. Iskopao me prolaznik koji je živio na brdu. Oni koji su živjeli na brdu morali su ustajati ranije od mene da bi na vrijeme došli u školu. Kod kuće je bilo ljepše nego u školi. Kasnije je bilo obratno, još kasnije opet obratno, naprijed-natrag, ali kuća je na kraju pobjeđivala.

Pradjed je vodio orkestar. Znalo je zvoniti. Smijao se kao blesav, na engleskom se smijao, kad sam mu objasnio da svi sastavi dolaze u kuću gdje živi radio pa kad netko poželi Nove Fosile glavni dispečer glazbenih želja pozove Rajko, sad ste vi! Onda kroz mrežasti zvučnik malog radija stigne Njegova Milena. Danas, kad je glazba štaka, to mi je baš zgodno jer većina druge djece je mislila da u radiju žive mali ljudi, a ja sam već onda znao da je to nemoguće.